Bloc Party 'Intimacy' - Ocjena 7/10
(Wichita Recordings / Aquarius Records 2008.)
Bila je zima 2004. godine i potpisnik ovih redova našao se u neuglednom klubu u londonskom Camdenu. Pet funti za tri benda činilo se isplativom investicijom. Na stageu nas je dočekao anonimni rock bend s crnoputim pjevačem, koji se trudio malobrojnoj publici uljepšati večer.
No, nije baš išlo. Razglas je bio očajan, a melodije koje su dolazile s pozornice činile su se previše izlizane, predvidljive i nimalo upečatljive. Za uspomenu je ostala samo jedna fotografija, nismo mogli odoljeti da ne uslikamo grupu, budući da su crnoputi rockeri rijetki poput Dinamovih europskih proljeća.
Bloc Party objavio je album prvijenac nekoliko mjeseci kasnije. Nije bilo greške, grupa s moje fotografije bila je ona čiji je prvi album 'Silent Alarm' poželio imati svatko tko se te 2005. zaljubio u debi Franza Ferdinanda ili drugi album The Libertinsa.
'Silent Alarm' donio je osvježavajući, eksperimentalni plesni rock ritam, s upečatljivim vokalom egzotičnog Kelea Okerekea i reskim gitarističkim riffovima. Nova senzacija iz Velike Britanije bila je rođena, a nekoliko ovdašnjih turista imalo je tu nesreću da su, one večeri na Camdenu, sasvim slučajno nabasali na vjerojatno najlošiji koncert grupe koja samo što nije eksplodirala i poharala top-ljestvice.
Drugim albumom 'A Weekend in the City' Bloc Party je malo stao na loptu i svoj izričaj približio stadionskim arenama, no na 'Intimacyju' se vratio na područje na kojem se najbolje snalazi - neistražene plesne indie-rock varijante.
'Intimacy' se na prvo slušanje čini podosta kaotičnim materijalom, no nakon nekoliko slušanja stvari ipak polagano sjedaju na svoje mjesto. Uvodna 'Ares', u kojem Okerekeov vokal služi samo kao podloga za poigravanje na mikseti, zvuči poput susreta Beastie Boysa i Bloodhound Ganga. Čini se da frontmen grupe nema dovoljno samopouzdanja da potpuno otpusti svoje glasnice, ali taj privid traje samo do druge pjesme, 'Mercury', singla koji ima snagu najmračnijih trenutaka Depeche Modea.
Mračna žestina gitarističkog 'divljanja' nastavlja se i na 'Halo', a stvari se primiruju tek na 'Biko', psihodeličnoj baladi čija je svrha ponajprije predah prije novih mahnitih uzbuđenja. No, ritam se na albumu ne pojačava odmah. 'Sighs' ima rastegnutu i primamljivu melodiju, no to jedna od onih pjesama u kojoj do kraja očekujete da se nešto dogodi. A ne dogodi se ništa i ispada da je pjesma jednostavno - dosadna.
Ipak, stvari se popravljaju s 'One Month Off', nedvojbenim koncertnim adutom, u kojoj originalnu suradnju ritam sekcije sijeku precizni i odrješiti gitaristički riffovi. Slično se događa i na singlu 'Talons', u kojemu se Bloc Party vraća prodornom i rušilačkom rock ritmu. Album odlazi u 'fade out' sa zamamljujućima 'Better Than Heaven' i 'Ion Square'.
Sasvim dobro za bend kojega je, nekoliko mjeseci prije nego što je zadivio europsku glazbenu javnost, ovaj novinar unaprijed proglasio propalim slučajem.
DeLyricum 'Autsajder' - Ocjena 8/10
(Aquarius Records 2008.)
Svaki novi domaći hip-hop album, pogotovo ako se radi o zagrebačkoj sceni, potencijalno je razočaranje. Jesu li reperi ispucali sve adute i postali samo ponavljači beskonačnih stihova ili se scena još uvijek oporavlja od blietzkrieg uspjeha Ede Maajke, nije ni toliko bitno.
Bitno je da se tu i tamo pojavi svjetlo na kraju tunela. Zagrebačkoj peteročlanoj skupini DeLyricum uspjelo je snimiti zabavan, uzbudljiv i uvjerljiv hip-hop album u kojega su upleli i ska, reggae, punk, funk, metal, hardcore...
I da trinaest pjesama na njihovom prvijencu ne vrijedi ni pišljiva boba, DeLyricumu bi sve bilo oprošteno samo zbog jedne preostale. 'Stani u red' vjerojatno je ponajbolji komad crossovera hip-hopa i metala ikad snimljen u hrvatskim studijima. U stilu Bodycounta, Delyricum se tu obračunava s tekovinama demokracije - siromaštvom, korumpiranošću i mafijom.
Srećom, 'Stani u red' nije jedino što vrijedi na 'Autsajderu'. Iako i DeLyricum upadaju u klasičnu hip-hip zamku odavanja počasti samima sebi, njihove ode vlastitom bendu ('DeLyricum', 'Moderna lirika', 'Vlada nada') nisu nimalo iritantne i samodopadne kakvima bi ih možda očekivali. Uvjerljiv vokal, dominanta bass-linija i čvrsta ritam sekcija glavne su odlike su većine materijala na 'Autsajderu'.
No nije sve žestoko na prvijencu mlade zagrebačke skupine. DeLyricum voli raditi pjevne refrene, pa se u pjesmama poput 'Moderne lirike' na trenutke transformira u Elemental. Simpatična borba protiv konzumerizma i materijalno nastrojenog društva ogleda se u pjesmama 'Gospon Lova' i 'Svaki dan', dok su poneki gitaristički projektili ispaljeni i na SAD ('Finito').
Zanimljivo je da se DeLyricum u više navrata odriče duhana, droge, opijanja, a ni psovki gotovo da nema. Rađa li se na našim ulicama neka nova generacija urbanih buntovnika, tek će se vidjeti. U svakom slučaju, bistre glave i čistog uma u njihovim rimama ima dovoljno duhovitosti, cinizma i žestine, koja se posebno očituje kako album ide prema kraju ('PTSP', 'Dosta' , 'Vjeruj sebi').
The Killers 'Day & Age' - Ocjena 7/10
(Island / Aquarius Records 2008.)
Grupa koja je prije četiri godina prodala svoj prvi album 'Hot Fuss' u pet milijuna primjeraka, vratila se na stari, poznati glazbeni put. Njihov drugi album 'Sam's Town' odveo ih je na razmeđe zvukova koji su prije njih istraživali New Order, David Bowie i Peter Gabriel, dok je 'Day & Age' bliži Bowiejevoj lirici i energičnošću prvaka novog romantizma Duran Duran.
Da su na pravom putu, pokazao je već singl 'Human', pjesma pulsirajućeg, ljepljivog ritma koja će, uz očuvanje dobre reputacije, Killersima priskrbiti još nekoliko dodatnih nula na računu. Trenutačno cijeli zainteresirani svijet raspravlja što je pjesnik htio reći stihovima '...are we human, or are we dancer...'.
Album započinje s 'Losing Touch', pjesmom koje se ne bi posramio ni Robert Palmer, no najočitiji utjecaj Killersima se dogodio na 'A Dustland Fairytale' i 'Neon Tiger', gdje su pokupili dosta toga od U2.
The Killers su snimili 'slatkasti' album u kojemu stalno očekujete da daju po gasu, a to se nikad ne dogodi. Najvidljivije je to u završnoj 'Goodnight, Travel Well', gdje vas drže na rubu do samog kraja i... jednostavno završe. S druge strane, četvrorka iz Las Vegasa u rukama zasigurno ima deset punokrvnih koncertnih uspješnica, svaka pjesma je stvorena za zborno pjevanje.
Da zaključimo, ako bismo trebali proglasiti metroseksualni album godine, to bi sasvim sigurno bio 'Day & Age'. A opet, od grupe koja se prozvala The Killers, očekivali bismo malo 'krvoločnije' pjesme. No, taj film, zasad, nećemo gledati...
Prijašnje recenzije: Guns N' Roses - povratak u sedlu
