Do uvođenja parlamentarnog sustava 2000. godine u Hrvatskoj je vladao polupredsjednički sustav te je predsjednike hrvatske Vlade imenovao i smjenjivao predsjednik Republike Franjo Tuđman.
Nakon što je uveden parlamentarni sustav, svake četiri godine održavaju se izbori za zastupnike za Hrvatski sabor i oni su ti koji poklanjaju povjerenje predsjedniku i članovima hrvatske Vlade. Drugim riječima, u Hrvatskoj ne postoje neposredni izbori za premijera.
Nakon što se sastavi vladajuća većina, saborski zastupnici uopće ne moraju za premijera izabrati osobu iz stranačkih redova ako se vladajuća većina tako dogovori. U toj je situaciji Hrvatska bila 2016. godine kada je Vladu HDZ-a i Mosta vodio nestranački čovjek. Potrajalo je to devet mjeseci, a onda je Vlada ostala bez povjerenja Sabora.
Bio je to prilično kratak rok trajanja, no ne i najkraći, a na početku je u Banskim dvorima vladao popriličan propuh.
Prva hrvatska Vlada - Izvršno vijeće Sabora (30. svibnja - 24. kolovoza 1990.)
Stipe Mesić (rođen 24. prosinca 1934.)
Predsjednik prve hrvatske Vlade bio je Stipe Mesić. Izabran je nakon HDZ-ove pobjede na prvim demokratskim izborima 30. svibnja 1990. i na toj funkciji potrajao je ni puna tri mjeseca - samo do 24. kolovoza, kada odlazi u Beograd za člana Predsjedništva SFRJ-a.
Mesić je dvije godine bio i predsjednik Sabora, ali će najviše ostati zapamćen kao predsjednik Republike u dva uzastopna mandata od 2000. do 2010. godine. Vlada koju je doveo započela je prijelaz iz socijalističkog u demokratski višestranački sustav, iz dogovornog u tržišno gospodarstvo.
Druga hrvatska Vlada (24. 8. 1990. - 17. 7. 1991.)
Josip Manolić (22. 3. 1920. - 15. 4. 2024.)
Josip Manolić, koji je naslijedio Mesića, zadržao se na funkciji HDZ-ova predsjednika druge hrvatske Vlade manje od godinu dana - od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991.
Manolić je polarizirajuća figura u hrvatskoj politici proteklih nekoliko desetljeća. U Jugoslaviji je bio visokopozicionirani pripadnik UDBA-e, a početkom devedesetih jedan od tzv. barakaša, osnivača HDZ-i jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika, a cijelo vrijeme proziva ga se kao odgovornog za neke od zločina u komunizmu. Manolić je koordinirao tajne službe, a bio je i predsjednik Županijskog doma Sabora. Iz HDZ-a je izišao s Mesićem i osnovao stranku Hrvatskih nezavisnih demokrata, koja nije zabilježila značajne rezultate. Danas je u mirovini i ne bavi se politikom, a slovi za hrvatski simbol dugovječnosti.
Vlada koju je vodio donijela je novi Ustav Republike Hrvatske, proglasila samostalnost i suočila se s oružanom pobunom dijela hrvatskih građana srpske nacionalnosti te agresijom JNA.
Treća hrvatska Vlada (17. 7. 1991. - 12. 8. 1992.)
Franjo Gregurić (rođen 12. 10. 1939.)
Treća hrvatska Vlada poznata je i kao Vlada nacionalnog jedinstva, u koju je ušlo sedam parlamentarnih stranaka, uključujući i oporbene stranke, a nju je 13 mjeseci vodio HDZ-ov Franjo Gregurić do 12. kolovoza 1992.
Prije političke karijere istaknuo se kao direktor INA-e, a bio je i na rukovodećim mjestima velikog jugoslavenskog uvozno-izvoznog poduzeća Astra u Moskvi. Vlada je za vrijeme njegova mandata organizirala obranu i skrbila za prognanike, uspostavljena je monetarna samostalnost, a Hrvatska je doživjela međunarodno priznanje.
Nakon parlamentarnih izbora 1992. godine postao je zastupnikom u Saboru, a obnašao je i dužnost predsjednika Hrvatske vatrogasne zajednice. Gregurić je, zajedno s Nikicom Valentićem, bio predvodnik tzv. tehnomenadžerske struje HDZ-a, ključne u mnogim privatizacijama.
Četvrta hrvatska Vlada (12. 8. 1992. - 3. 4. 1993.)
Hrvoje Šarinić (17. 2. 1935. – 21. 7. 2017.)
HDZ-ov Hrvoje Šarinić na mjestu predsjednika četvrte hrvatske Vlade zadržao se sedam mjeseci. Arhitekt i građevinarac s iskustvom 25 godina života u Francuskoj, gradio je nuklearne elektrane u Francuskoj i Južnoafričkoj Republici. Smatra ga se jednim od osnivača HDZ-a i Tuđmanovim bliskim suradnikom.
Za vrijeme njegova mandata uveden je novi sustav lokalne i regionalne samouprave te je započet proces privatizacije, a između ostalog buknula je afera s prodajom Dalmacijacementa, gdje se spominjala i provizija, pa se našao na udaru javnosti i dao ostavku. Tuđman ga je potom ponovno pozvao na prethodnu funkciju predstojnika Ureda predsjednika, a istovremeno postaje i šefom hrvatskog pregovaračkog tima s pobunjenim Srbima te voditeljem Povjerenstva za odnose s UNPROFOR-om.
Nakon smrti Tuđmana i izbora 2000. zajedno s Matom Granićem, Vesnom Škare-Ožbolt i Joškom Morićem izlazi iz HDZ-a i osniva Demokratski centar.
Peta hrvatska Vlada (3. 4. 1993. - 7. 11. 1995.)
Nikica Valentić (24. 11. 1950. – 3. 5. 2023.)
U Banskim dvorima HDZ-ov premijer Nikica Valentić proveo je na čelu pete hrvatske Vlade godinu i pol dana. U to vrijeme Hrvatska je zaustavila inflaciju, stabilizirala tečaj domaće valute i 1994. uvela kunu, a provedene su i oslobodilačke vojnoredarstvene operacije Bljesak i Oluja, kojima je oslobođen najveći dio okupiranog teritorija Hrvatske, ali iza kojih su ostali i tragovi ratnih zločina.
Početkom 90-ih bio je generalni direktor INA-e, a danas ga neki nazivaju najuspješnijim hrvatskim premijerom.
Šesta hrvatska Vlada (7. 11. 1995. - 27. 1. 2000.)
Zlatko Mateša (rođen 17. 6. 1949.)
HDZ je pobijedio na parlamentarnim izborima 1995. a premijer je iduće četiri godine bio Zlatko Mateša, sve do 27. siječnja 2000. godine.
On je prvi mirnodopski premijer, koji je djelovao u razdoblju kada je Hrvatska u kasnom tuđmanizmu bila na pragu međunarodne izolacije. Šesta hrvatska Vlada započinje mirnu reintegraciju istočne Hrvatske, uvodi PDV, nastavlja s obnovom i privatizacijom, a Hrvatsku je uvela i u Vijeće Europe.
Prije premijerskog mandata Mateša je bio zastupnik u Saboru i ministar gospodarstva u Valentićevoj vladi. Od 2002. godine na čelu je Hrvatskog olimpijskog odbora.
Sedma hrvatska Vlada (27. 1. 2000. - 30. 7. 2002.)
Ivica Račan (24. 2. 1944. – 29. 4. 2007.)
SDP-ov Ivica Račan dva je puta provjeravao ima li povjerenje Sabora. Naime, prvi mandat započeo je 27. siječnja 2000. na čelu koalicije SDP-a i HSLS-a s HSS-om, HNS-om, IDS-om i LS-om.
U mandatu sedme hrvatske Vlade umjesto polupredsjedničkog uveden je parlamentarni sustav, a Hrvatsku je izveo iz svojevrsne međunarodne izolacije. Vlada je sklopila sporazum s MMF-om i započela s nepopularnim reformama.
Osma hrvatska Vlada (30. 7. 2002. - 23. 12. 2003.)
Ivica Račan
Račan je drugi mandat započeo 30. srpnja 2002., kada je dao ostavku, i formirao novu Vladu u kojoj nije bilo IDS-a i HSLS-a, ali jest bivših HSLS-ovih ministara.
Do kraja mandata osma hrvatska Vlada suzbila je nelikvidnost, pokrenula gospodarski rast, započela i gotovo dovršila gradnju autoceste Zagreb - Split, potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom te predala zahtjev za članstvom u Europskoj uniji, a velike probleme imala je s haškim optužnicama i prosvjedima branitelja.
Deveta hrvatska Vlada (23. 12. 2003. - 12. 1. 2008.)
Ivo Sanader (rođen 8. lipnja 1953.)
Tada HDZ-ov Ivo Sanader na čelo Banskih dvora došao je 23. prosinca 2003. i osim Andreja Plenkovića do danas je ostao jedini predsjednik Vlade RH koji je uspio pobijediti na dvojim uzastopnim parlamentarnim izborima.
Sanaderova prva, a deveta hrvatska Vlada bila je koalicijska (HDZ, HSLS, HSU, DC i nacionalne manjine), a uspjela je poboljšati suradnju s Haškim sudom izvršavajući sve zahtjeve Haaga, pa tako, iako je 2001. na splitskoj rivi davao podršku hrvatskim generalima i jamčio da ih neće izručiti, upravo je u njegovo vrijeme Ante Gotovina izručen Haagu. Sanader će ostati iz tog vremena zapamćen i po pomirenju Hrvata i Srba kada se kao premijer desne opcije pojavio na proslavi pravoslavnog Božića.
U to je vrijeme smanjena i nezaposlenost, a Hrvatska je dobila status kandidata i započela pregovore s Europskom unijom 2005.
Deseta hrvatska Vlada (12. 1. 2008. - 1. 7. 2009.)
Ivo Sanader
Drugi Sanaderov mandat počeo je u siječnju 2008. godine, ali sam ga je prekinuo u srpnju 2009. godine kada je podnio ostavku iz do danas službeno nejasnih razloga. Njegova druga, a deseta hrvatska Vlada formirana je sklapanjem koalicije HDZ-a s HSS-om, HSLS-om, HSU-om i zastupnicima manjina. Hrvatska je ušla u NATO savez 2009. godine.
Sanader je bio vrlo moćan, jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, pa i šire, ovladao je i medijima, no ubrzo nakon ostavke je došao pod povećalo USKOK-ovih istražitelja. Bježao je od hrvatske policije i završio iza rešetaka zbog korupcije u nekoliko slučajeva, a doživio je i pravomoćne presude te postao sinonim za korupciju.
Jedanaesta hrvatska Vlada (1. 7. 2009. - 23. 12. 2011.)
Jadranka Kosor (rođena 1. srpnja 1953.)
Sanadera je naslijedila Jadranka Kosor, bivša novinarka i njegova dugogodišnja najbliža suradnica - poznata po rečenici 'Kud Ivo, tud i ja', koja je u Banskim dvorima na dužnosti šefice hrvatske Vlade provela godinu i pol dana - od 6. srpnja 2009. do 23. prosinca 2011. godine i zasad je i dalje jedina žena koja je vodila hrvatsku Vladu, no mnogi su upozoravali da za to nije imala legitimitet, a osporavali su joj i autoritet.
Jedanaesta hrvatska Vlada kojoj je bila na čelu ostat će upamćena po uvođenja kriznog poreza – prozvanog harač zbog sve jače izražene gospodarske krize, ali i po zatopljenju odnosa sa Slovenijom i njihovim premijerom Borutom Pahorom. Sklopila je sporazum o arbitraži te tako osigurala nastavak i završetak pregovora s EU-om, a na kraju mandata potpisan je i pristupni ugovor između Hrvatske i EU-a.
Dvanaesta hrvatska Vlada (23. 12. 2011. - 22. 1. 2016.)
Zoran Milanović (rođen 30. listopada 1966.)
Zoran Milanović, uz podršku SDP-ove koalicije, održao se na čelu Vlade od 23. prosinca 2011. do 22. siječnja 2016. godine. Dvanaesta hrvatska Vlada,koju je činila koalicija SDP-a, HNS-a, IDS-a i HSU-a, popularno zvana Kukuriku koalicija, uvela je 2013. Hrvatsku u punopravno članstvo Europske unije, ali i donijela jedan od najlošijih Zakona o radu te Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, koji je izazvao mnoge kontroverze.
Milanović je jedini uz Mesića postao predsjednik Republike, doduše, zasad samo u jednom mandatu.
Trinaesta hrvatska Vlada (23. 1. 2016. - 19. 10. 2016.)
Tihomir Orešković (rođen 1. siječnja 1966.)
Nakon mukotrpnih i dugotrajnih postizbornih pregovora na čelo Vlade Domoljubne koalicije i Mosta zasjeo je nestranački premijer Tihomir Orešković, koji je trinaestu hrvatsku Vladu vodio od 22. siječnja do 19. listopada 2016. godine, a vicepremijer tada je bio ondašnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko. Zbog afere vezane za poslove Karamarkove supruge s konzultantom MOL-a Jozom Petrovićem Oreškovićeva vlada se raspala i Hrvatska se suočila s prijevremenim izborima.
Naime, povratnik iz Kanade zasad je jedini premijer kojem je u Saboru izglasano nepovjerenje, a ostat će upamćen i po slabom vladanju hrvatskim jezikom pa je tako već u svom nastupnom govoru građane prozvao građevinama.
Četrnaesta hrvatska Vlada (19. 10. 2016. - 23. 7. 2020.)
Andrej Plenković (rođen 8. travnja 1970.)
HDZ-ov Andrej Plenković postao je s 46 godina jedan od najmlađih hrvatskih premijera u povijesti i nakon što je bio na čelu Vlade od 19. listopada 2016. do 23. srpnja 2020. nasmiješio mu se rekord.
Njegov prvi mandat obilježili su žetončići, takozvani prebjezi, nakon što je Plenković s ministarskih pozicija razriješio Mostove ministre jer su glasali protiv ministra financija Zdravka Marića, odnosno podržali prijedlog oporbe za izglasavanje nepovjerenja ministru zbog slučaja Agrokor odnosno afere Borg. U Vladu je utrčao HNS, što je šokiralo dio javnosti.
Petnaesta hrvatska Vlada (od 23. 7. 2020.)
Andrej Plenković
U drugom mandatu započetom 23. srpnja 2020. godine Plenković je postigao rekord postavši najdugovječniji hrvatski premijer. Naime, 4. svibnja 2022. nadmašio je dotadašnji rekord Sanadera, koji je na mjestu predsjednika hrvatske Vlade proveo pet godina i 195 dana.
U mandatu njegove druge Vlade, manjinske koalicijske Vlade HDZ-a i SDSS-a uz vanjsku podršku nekoliko drugih stranaka poput HSLS-a u Saboru, dogodio se i presedan u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti - napad na zgradu Vlade, u kojoj je teško stradao jedan policajac.
Plenković često ističe da je njegova Vlada postigla brojne uspjehe, između ostalog, borbu s COVID krizom i potresima, gospodarskim nesigurnostima, uvođenjem eura i ulaskom u Schengen te Pelješkim mostom i paketima pomoći za građane i gospodarstvo. No druga je strana medalje, između ostalog, i činjenica da je promijenio 30 ministara i ministrica, dok je sam uspio preživjeti brojne afere i na putu je da složi i svoju treću Vladu.