Progresivni urbani razvoj i njegovi najnoviji primjeri, najbolje se mogu vidjeti na nedavno otvorenom Shanghai World Expo-u. Dok su neke građevine sa tog Expo-a uistinu zadivljujuće, poput 'Seed' katedrale, ponekad se valja podsjetiti i kako su našu stvarnost zamišljale generacije prije nas.
Još od 19. stoljeća, mnogi su maštali o tome kako bi gradovi budućnosti mogli izgledati, a baš i kao današnji, moderni arhitekti, prijašnje generacije gradskih planera, brinula je estetika i funkcionalnost budućih građevina. S obzirom na ubrzan razvoj gradova u '20-im godinama prošlog stoljeća u svijetu, mnogi se nisu mogli ne zapitati, kako će pregust promet i prekomjerna populacija u gradovima utjecati na uvijete života svih građana, od djece, do poslovnih ljudi.
Vezani članci
U spomenuto vrijeme, budućnost su predstavljali visoki neboderi i cepelini na nebu. Tada se predstavio novi problem, a taj je bio ograničen prostor za gradnju, a javila su se i razmišljanja o migraciji sa planeta Zemlje. No, tad su se mnogi pitali, možemo li uistinu sagraditi metropolis na Marsu. Za te generacije, sve su mogućnosti bile sagledive i pobuđivale maštu. Ipak, ljudi su hrlili u gradove, hvatajući vlastite snove, a gradski planeri su u istom duhu, promišljali nova, revolucionarna rješenja za gradove budućnosti.
Multietažne prometnice, podzemni gradovi...
Proslavljeni američki arhitekt Harvey Wiley Corbett, koji je dizajnirao zgradu George Washington Masonic National Memorial, predvidio je kako će do 1950-ih, gradovi koristiti ulice na više razina, kako bi riješili problem prenapučenosti i prometnog kolapsa. zamislio je jednu razinu za pješake, dvije za vozila i zadnju za električne željeznice, dok bi krovovi velikih nebodera bili poletno-sletne piste za raznorazne letjelice.
S druge strane, profesor sa sveučilišta Columbia Philip B. Bucky, u srpnju 1934. godine, predložio je koncept podzemnih gradova, prema modificiranom dizajnu rudarskih okna. I dok je današnja generacija skeptična prema takvom konceptu zbog nedostatka sunca pod zemljom, generacija tog vremena, problem je mislila riješiti uvođenjem klime i umjetnog svijetla.
Grad u svemiru
Bilo je razmišljanja i o gradnji metropolisa u svemiru, a takav koncept ponudio je u svibnju 1956. godine Darrell C. Romick, znanstvenik s odjela aerofizike u tvrtki Goodyeaer Aircraft Company. On je osmislio nacrt za rotirajući grad u svemiru, u obliku kotača, a mnoge će to podsjetiti na kultnu '2001: Odiseju u svemiru' Stanleyja Kubricka. Prema njegovoj zamisli, astronauti bi u svemiru spajali kablove i rakete u veliki kotač, a svaka od raketa, služila bi kao zasebna građevina.
Danas mnoge brine čimbenik okoliša i smanjivanje emisije štetnih plinova. Današnji dizajneri gradove zamišljaju kao konceptualno ekološki prihvatljiva rješenja, s električnim vozilima i transportom, robotski kontroliranim farmama i tvornicama koje bi, primjerice, sakupljale kišnicu i prerađivale ju u pitku vodu. Ključ za ovu generaciju su alternativni izvori energije i zdrav život. Razina svijesti se uvelike promijenila u posljednjih stotinjak godina. Još samo da zažive i neka od futurističika rješenja.
Pravila objave komentara