Galerija
Vječni led ili permafrost, zamrznuto tlo na Arktiku, ponaša se kao masivna ledena zamka koja drži ugljik zaglavljen u tlu, tj. podalje od atmosfere. Kada bi te količine ugljičnog dioksida (CO2) završile u atmosferi staklenički plinovi bi dodatno potaknuli globalno zagrijavanje i daljnje odmrzavanje Arktika.
No, nažalost, tu nije kraj nevoljama koje bi mogle snaći Zemlju. Američki znanstvenici su u ponedjeljak objavili da permafrost također sadrži velike količine žive, otrovnog kemijskog elementa, koju ljudi već "pumpaju" u zrak spaljivanjem ugljena.
120 milijuna litara žive, što je eakvivalent za 50 Olimpijskih bazena, zatočeno je u vječnom ledu na Arktiku, napisali su znanstvanici u studiji objavljenoj u znanstvenom časopisu Geophysical Research Letters. To je dvostruko veća količina žive od one koja se trenutno nalazi u oceanima, atmosferi i tlu.
"Kako će se vječni led i dalje otapati u budućnosti će neki dio te "zatočene" žive biti pušten u okoliš, s nepoznatim utjecajem na ljude i na hranu", rekao je koautor studije Kevin Schaefer, znanstvenik iz Nacionalnog centra za podatke o snijegu i ledu u Boulderu u saveznoj državi Colorado.
Istraživanje je predvodio Paul Schuster, znanstvenik s Američkog znanstvenog središta za geološka istraživanja, zajedno s još 16 saveznih, sveučilišnih i nezavisnih znanstvenika.
Znanstvenici su proveli istraživanje uzimajući jezgre iz permafrosta diljem Aljaske. Izmjerili su razinu žive i zatim ekstrapolirali kako bi izračunali koliko žive ima u vječnom ledu diljem svijeta - pokriva velike dijelove Kanade, Rusije i drugih zemalja na sjeveru.
"Smatramo da to živa nakupljena tijekom i nakon posljednjeg ledenog doba", rekao je Schaefer.
Živa, prirodan kemijski element, povezuje se sa živim tvarima diljem planeta, no Arktik je poseban. Kako biljke umiru i propadaju, uslijed raspadanja živa se oslobađa natrag u atmosferu. No, na Arktiku se biljke često ne razgrađuju do kraja. Umjesto toga, njihovi korijeni su zamrznuti i ostaju zakopani u slojevima tla. Živa ostaje unutar biljaka i može se osloboditi ako se vječni led otopi.
Koliko će žive biti pušteno u atmosferu ovisi o tome koliko će se otapati vječni led - što pak ovisi o količini emisija stakleničkih plinova i dodatnom zagrijavanju planeta. Otapanje vječnog leda već je započelo na nekim mjestima, a znanstvenici drže da će se i nastaviti tijekom ovog stoljeća. Studija kaže da će s trenutnim razinama emisija vječni led do 2100. godine smanjiti između 30 i 99 %.
Ključno pitanje koje ostaje je gdje će ta živa ići i što će učiniti - a znanstvenici kažu da u to nisu sigurni. Mogla bi kroz rijeke izbiti u Arktički ocean. Ili bi mogla ući u atmosferu. Ili oboje. To još moraju istražiti.
Problem je što živa, iako se pojavljuje u prirodi, šteti i ljudima i prirodi, posebice u nekim oblicima. Živu već šaljemo u atmosferu spaljivanjem ugljena. Kada procuri u mora ili jezera, ulazi i u hranidbeni lanac. Prvo se nakuplja u tijelima mikroorganizama, a zatim je sve više koncentrirana i u grabežljivcima koji se hrane manjim organizmima - primjerice u većim ribama.
Kada ljudi konzumiraju živu u prevelikim količinama to može biti jako opasno - pogotovo za trudnice.
Na Arktiku se živa može akumulirati i u tijelima velikih grabežljivaca sisavaca, kao što su polarni medvjedi ili narvali. To je fenomen koji je već ranije dokumentiran. Ako se koncentracije žive na Arktiku dodatno povećaju to će dodatno ugroziti izvorne zajednice koje tamo žive.
"Očekujemo da će biti osobođeno puno žive, no ne znamo točno koliko, kada i gdje će se to dogoditi", rekao je Schaefer.
