"Ali agresor mora znati da je uzvratni napad neizbježan. Mi ćemo kao mučenici ući u raj. A oni će jednostavno crknuti. Zato što se neće stići pokajati", rekao je Vladimir Putin u nedavnom razgovoru na forumu Valdaj. Komentirajući mogućnost nuklearnog rata, Putin je tako pojasnio da iako Rusija nema doktrinu prvog napada, ruski će odgovor biti toliko jak da se na nuklearnu zimu neće imati tko žaliti.
Pročitajte i ovo
U suprotnosti sa sobom iz mlađih dana, kada je volio u govore ubacivati genitalne, zahodske poredbe i ironiju, Putin je odnedavno počeo često pričati o moći nuklearnog arsenala i uzajamnom uništenju. Prije nekoliko mjeseci u jednom je intervjuu rekao da planet nema razloga postojati ako na njemu nema Rusije. Ali ovo je ipak nešto novo. Čudan kršćanski salafizam, po duhu blizak onome što s prstom uperenim u nebo na arapskom izvikuju junaci zrnatih VHS snimaka. Samo umjesto raja za uništenje nevjernika – raj za smrt od njihovih bojevih glava.
Krojenje vlastitih vjerskih dogmi iliti pobjeda naša je, makar i ogladnjeli
Razlog za ovaj iskorak u eshatologiju i proročku uvjerenost u to tko će po lojtrici gore, a tko dolje, jest iznenadna odluka Ekumenskog patrijarha da legitimizira Ukrajinsku pravoslavnu crkvu i razmotri mogućnost njezine autokefalije. Vjerska i administrativna dominacija Moskve u Ukrajini bila je, takoreći zadnje utočište, snažan argument u tvrdnji da je Ukrajina još uvijek, usprkos uplitanju zapadnih neprijatelja, duhovno vezana za Rusiju. To je bilo i osiguranje od njezina potpunog napuštanja ruske sfere. Zato je Putin navukao masku cara –božjeg pomazanika pa krenuo krojiti vlastite vjerske dogme.
Osim toga, moguće je da je Putin dobio na stol rane izvještaje o nakani Trumpa da se povuče iz Sporazuma o uništavanju nuklearnog naoružanja srednjeg i kratkog dometa. Ako se Trump doista povuče iz ovoga najvažnijeg bilateralnog nuklearnog sporazuma, onda će Putinova teologija u domaćoj politici biti opravdana i razumljiva njegovim biračima. Pravedni fatalizam u tom smislu ima motivacijsku narav: pobjeda je naša makar svi poginuli. Između redaka čita se i poziv na konsolidaciju oko stagnacije indeksacije mirovina i socijalnih isplata u zamjenu za suvremene nuklearne silose. Pobjeda je naša makar i ogladnjeli.
Okomiti kažiprst i priča o pravednosti
Ovakav ispad Vladimira Putina, rekli smo, "vuče" na Bliski istok. I tamo lideri umiju i vole sa okomitim kažiprstom pričati o pravednosti. Samo, obećanje rajskih vaučera za njih je škakljiva igra na granici s ekstremizmom, a međunarodna situacija nije najpovoljnija. Zato su u onim krajevima sigurno obratili pažnju na to što je tim jezikom odjednom progovorila velika, ne regionalna sila.
Jer situacija na relaciji Turska-Saudijska Arabija-SAD-Iran-Rusija sve je zamršenija. Moskva bi još uvijek voljela stvoriti ondje svoj klub. Sirija je zasad uspjeh, ali Iran, a pogotovo Turska još uvijek nisu, unatoč svemu, odredili svoje ideološke granice oprezno nastojeći držati ekvidistancu sa svim ključnim stranama. Turska je iskoristila ubojstvo saudijskog novinara kako bi vratila SAD-u milo za drago i kompenzirala gubitak obraza zbog popuštanja pred američkim pritiskom. Saudijska Arabija sada također pokušava spasiti obraz. No, kako stvari stoje, šteta je počinjena a sjeme nepovjerenja je proklijalo.
Šteta je počinjena
Moskvi može biti drago da u pozadini svega viri njezin napredni raketni sustav S-400, čiju kupovinu razmatraju i Turska i Saudijci. Pa čak i da ne prođe, šteta je počinjena. Sustavom su se zainteresirali Indijci pa bi u slučaju da Trump pod sankcije doslovce baci pola svijeta, Moskva mogla zadovoljno izjaviti da je sve unaprijed znala, očekivala i upozoravala.
Noir-izjava, tema smrti i konačne božanske pravde važan je motiv u komparaciji dvaju prezimena: Skripalja i Khashoogija. Za neuspjeli pokušaj ubojstva prvog, Rusija je dobila čitav niz sankcija, osuda, zabrana i diplomatskih progona. Hoće li za Khashoogija Saudijska Arabija dobiti od SAD-a i čitavog svijeta isti tretman? Teško. Ali Moskvi bi odgovaralo drugačije jer bi mogla pozvati još jednu zemlju u svoju družbu nepravedno potlačenih i izbiti SAD-u ključnog partnera.
Ajatolah Putin
Jasno je da Putin iz svoje perspektive ne vidi "pravednost" međunarodnih odnosa. Sada pak znamo da vjeruje u njenu neizbježnost i propovijeda je na državnoj i duhovnoj razini poput ajatole. Ali nemamo razloga za pravi strah. Kako se mijenjaju međudržavni odnosi, tako se interesi i strategija Putina i Kremlja polako adaptiraju. Glavni pokretač je nada u stvaranje dovoljne količinske protuteže Washingtonu. S ruskim oružjem, naravno. Jasno je da nitko neće masovno umirati sada i ovdje. A hoće li tko crknuti ili blagoslovljeno u raj drugi je par rukava. Moj prijatelj Mićo, inače samoproglašeni filozof i štovatelj orhideja obično kaže "Ne ubija se onaj tko makar jedno kljuse ima, i ćaća bez gaća nešto poduzima."
"Ples" s NATO savezom: Iskander rakete u Kalinjingradu
Veliko pojačanje vojnih kapaciteta u ruskom Kaljinigradu, koje mediji s razlogom nazivaju fortifikacija, dio je strateške igre između NATO-a i Rusije. Nedavne satelitske snimke potvrđuju da Rusija na Baltiku ništa ne prepušta slučaju, već dodatno utvrđuje svoje položaje i pojačava ih i novim ofenzivnim oružjem.
U usporedbi s velikim vojnim vježbama poput Zapad 2017 i Vostok 2018, ova igra ne privlači toliku medijsku pozornost. No zbog velike akumulacije napadačkih i obrambenih sustava na relativno malom području mnogo je opasnija.
Na papiru, jačanje ruskog potencijala u Kaljiningradu je odgovor na jačanje potencijala NATO-a pokraj ruskih granica. Sa svoje strane, NATO je povećao svoj kontingent zbog Ukrajine i strahova baltičkih zemalja i Poljske.
Regionalna sigurnosna slika sada je vrlo "zasićena". Rusija preko zračnih i raketnih snaga u Kaljiningradu pokriva čitav Baltik i Poljsku. Pomorske snage na Baltiku, Barentsovu i Crnom moru pokrivaju čitavu Europu. Proturaketna obrana NATO-a štiti Europu, ali je napadački potencijal Rusije veći i raspršeniji, od europskog sjevera pa sve do juga. Ta neravnoteža najveći je izvor NATO-ovih briga. Osim toga, Savez brine i činjenica da Rusija ide ka kineskom modelu obrane Anti-access – area denial kojim se uz pomoć raketne obrane i pomorskih brana može u potpunost blokirati odnosno izolirati relativno veliko područje.
Rusija je u Kaljiningradu postavila i rakete Iskander koje mogu nositi nuklearne bojeve glave.
U svjetlu prijetnje, NATO je odlučio pomaknuti bojno polje na Arktik i provesti vježbe Trident Juncture. Odluka je strateška: osim što simulira invokaciju članka 5. dogovora NATO-a, Arktik je postaje sve važnija gospodarska ruta za Rusiju i Kinu. U tom smislu zajedničke pomorske vježbe kineske i ruske mornarice kod Kaljiningrada ljeti prošle godine nisu prošle neprimijećeno.
Strateška igra postaje nervoznija; na gospodarskom forumu Valdaj, Vladimir Putin je još jedanput legitimizirao diskurs nuklearnog rata, rekavši da će u slučaju agresije Rusija primijeniti nuklearno oružje. „Kao žrtve agresije, mi ćemo kao mučenici otići u raj, a oni (agresor) će jednostavno odapeti“, izjavio je Putin očigledno aludirajući na uzajamno uništenje.
Pri tome Putin nije spominjao SAD, vjerojatno još uvijek računajući na Trumpovo nezadovoljstvo koncepcijom Saveza. Kako god, konvencionalno i nuklearno zasićenje Europskog istoka i sjevera može stvoriti hladnoratovski paritet koji je, kako znamo iz povijesti, doveo do stabilizacije odnosa između SAD-a i SSSR-a.
