Asteroid (Foto: Thinkstock)
Asteroid (Foto: Thinkstock)

Kada se asteroid zabije u Zemlju brzinom od 18.000 kilometara na sat koliko će vode iz asteroida ostati u krhotinama i holiko će je ispariti zbog velike temperature koju je izazvao sudar?


Znanstvenici sa Sveučilišta Brown željeli su doznati odgovore na ta pitanja. Pa su uz pomoć NASA-e napravili - top za asteroid.

Studija, objavljena 25. travnja u časopisu Science Advances može zvučati smiješno, ali cilj joj je odgovoriti na neka od trajnih pitanja koja muče znanstvenike koji istražuju nastanak planeta.

Kako su planeti, koji su prvotno bili potpuno suhi, dobili vodu u najranijim danima Sunčevog sustava? Zašto su tragovi vode otkriveni u plaštu Zemljinog osušenog Mjeseca ili u blizini masivnog lunarnog kratera Tycho? Mogu li drevni, na ugljiku bazirani asteroidi, djelovati kao transgalaktička taksi služba, "dostavljajući" male bazenčiće vode iz kraja svemira u drugi?

Ako je ova posljednja teorija istinita, matematika nije na njezinoj strani. "Modeli udara nam kažu da bi asteroidi pri toj brzini, koja je učestala u Sunčevu sustavu, izgubili svu vodu, tj. ona bi isparila pri udaru", rekao je koautor studije Peter Schultz, profesor na Odjelu za Zemlju, ekološke i planetarne znanosti na Sveučilištu Brown. "No, priroda ima tendenciju da bude zanimljivijija od naših modela i zbog toga moramo napraviti eksperimente".

A za ovaj eksperiment, Schultz i njegovi kolege trebali su top za asteroid. Stoga su se za pomoć obratili NASA-i. koja ima takvo oružje u Ames Research Centru u Kaliforniji - zatvorenom balističkom objektu izgrađenom tijekom Apollo programa u 60-ima. Uz pomoć asteroidnog topa simulirali su velike brzine kozmičkih sudara.

Kako nisu imali pravi asteroid tim znanstvenika je koristio za projektil uzeo cilindre antigorita u veličini pikule (zeleni mineral koji je uobičajen u oceanskoj kori i sadrži prosječno 13 posto vode). Za metu, koja predstavlja Zemljinu podlogu, koristili su suho, praškasto kamenje ispod kojeg su pričvrstili plastične dijelove kako bi uhvatili krhotine nakon eksplozije, tj. nakon udara asteroida.

Tijekom nekoliko pokušaja, znanstvenici su zabijali lažni asteroid u lažnu Zemlju pri brzinama koje su dosegle više od 18.000 kilometara na sat, brzinu koja je "usporediva s srednjom brzinom udara asteroida". Pri udaru, neke od stijena su se rastopile, a potom su se ponovno skrutile u staklo. Ostali dijelovi antigorita su se slijepili s prahom i oblikovali breče.

Kada su analizirali krhotine i u njima potražili vodu pronašli su puno više nego što su mislili da je moguće - do 30 posto vode "asteroida" ostalo je zarobljeno unutra. Drugim riječima, teorija da asteroidi mogu poslužiti kao intergalaktička služba za isporuku vode - drži vodu.