Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Naciji koja je brojala samo tri milijuna stanovnika, uključujući i autohtono stanovništvo, kad se 1776. godine pobunila protiv britanskog kralja Georgea III., trebalo je 130 godina da bi 1915. dosegnula 100 milijuna stanovnika.


Samo 52 godine kasnije, rođenjem sina korejskih imigranata, SAD je dogurao do 200-milijuntog stanovnika, dok se na rođenje 300-milijuntog Amerikanca čekalo samo 39 godina. 

Vezani članci U pucnjavi u Coloradu ubijeno 10 ljudi - 4 Otkriven identitet višestrukog ubojice iz Colorada, motiv još uvijek nepoznat Zmija (Foto: Screenshot/YouTube) Divovska zmija izazvala pravi kaos, uglavnom zato što su je svi htjeli snimiti

Kad je 20. studenoga 1967. godine Robert Ken Woo Jr. ugledao svjetlo dana u Atlanti u američkoj državi Georgiji, u mnogim su zgradama vlade u Washingtonu odjekivali uzvici radosti jer je rođenjem tog potomka kineskih imigranata broj stanovnika SAD-a dostigao 200 milijuna.

Međutim, kada je prema prognozi Ureda za statistiku SAD-a u utorak u 7.46 sati po lokalnom vremenu rođen i 300-milijunti stanovnik te zemlje, atmosfera je bila manje razdragana, a osjećaji javnosti podijeljeni.

Granica od 100 milijuna stanovnika, koju su SAD premašile 1915. godine, i kod kuće i u svijetu tretirala se još kao dokaz snage Sjedinjenih Država, kaže Dowell Myers, profesor demografije Sveučilišta u Južnoj Kaliforniji. "Kod 200 milijuna smo još jače učvrstili svoju poziciju moći. Ali kod 300 milijuna se počinjemo bojati za svoj životni standard", rekao je Myers za "Washington Post".

"Prevladava briga zbog sve manjih resursa, prekrcanih gradova i dramatične promjene demografske strukture", objašnjava Myers podijeljene osjećaje američke javnosti.

Nijedna druga razvijena industrijska zemlja na svijetu ne raste brzinom SAD-a. Dok u većini zapadnih država broj stanovnika stagnira ili čak blago opada, u SAD-u se, prema statističkim podacima, svakih jedanaest sekundi rađa novi državljanin. Nakon Kine i Indije su Sjedinjene Države zemlja s trećom najbrojnijom populacijom na svijetu.

A razmaci potrebni da se pređe granica svakih novih 100 milijuna stanovnika postaju sve kraći: od deklaracije neovisnosti 1776. godine do prvih 100 milijuna stanovnika bilo je potrebno 139 godina, 52 godine kasnije zemlja je imala 200 milijuna stanovnika, a do 300 mlijuna trebalo je potom samo još 39 godina. Sljedećih sto milijuna statističari očekuju već 2043.

Glavni razlog brzog demografskog rasta SAD-a su imigranti i njihova djeca. Latino-stanovništvo je proteklih desetljeća daleko najbrojnija imigrantska zajednica, a u prosjeku hispano-američke žene imaju po jedno dijete više od bjelkinja. Statističari očekuju da će do 2050. godine udio hispano-Amerikanaca iznositi više od četvrtine ukupnog
stanovništva.

Za Amerikance azijskog prodrijetla predviđa se povećanje od 8 posto. Udio bijelih američkih građana past će sa sadašnjih malo manje od 70 posto na manje od 50 posto ukupnog stanovništva, dok će udio crnih Amerikanaca ostati stabilan na sadašnjih 15 posto.

Imigracijska politika, pogotovo u odnosu na pridošlice iz Meksika i južnog dijela kontinenta, postalo je vrućom temom Amerike. Španjolski je neslužbeno postao već drugim uporabnim jezikom, medijska ponuda za hispano-stanovništvo u međuvremenu je ogromna, a latino-Amerikanci očeli su nastanjivati i udaljena, dosad uglavnom za bijele
doseljenike rezervirana područja poput Nove Engleske ili Srednjeg zapada.

Problem je i socijalna integracija pridošlica s juga, ali stručnjaci upozoravaju od posljedica njihove socijalne izoliranosti. Mnogi imigranti su siromašni i jedva obrazovani, piše Robert Samuelson. Uspon u srednji sloj vrlo je težak. "Zbog toga milijuni Amerikanaca strahuju od prijetnje novih imigranata, jer misle da im zemlju preuzima niža klasa stranaca", kaže komentator Samuelson i upozorava da bijelo stanovništvo stari, a mlade pridošlice bi se mogle početi
pitati zašto da oni svojim radom uzdržavaju ostarjele bijele
starosjedioce.

"Rast stanovništva je stalno rastući nazivnik zbog kojeg svaki
pojedinac dobija sve manju krišku kolača od resursa", upozorava ravnatelj Instituta za politiku zemlje Lester Brown. Njegov je popis posljedica dug: nestašica pitke vode, prenamjena poljoprivrednih površina, zagušenje prometom, preopterećenost otpadom, izlovljenost mora, sve veća ovisnost o uvozu energenata, prvenstveno nafte.

Međutim, čuju se i glasovi koji u stalnom porastu stanovništva rvenstveno vide znak jednog gospodarski dinamičnog demokratskog društva koje djeluje poput magneta. "Rast kroz imigraciju dokazuje kao rijetko što drugo privlačnost gospodarstva i društvenog uređenja SAD-a", tvrdi profesor za javne poslove njujorškog Sveučilišta Columbia Kenneth Prewitt dodajući kako "dosad nije viđeno da se veliki broj ljudi trga kako bi imigrirao u Kinu".