Prije godinu i pol Mahir Rakovac je svoj mladi život okončao skokom s osmog kata. Dječak zbog kojeg su na ulice Sarajeva izašle tisuće tražeći pravdu u njegovo ime, sumjajući kako se navodno zlostavljenje kojem je bio izložen u privatnoj školi zataškava! Mahirovi su roditelji tada, samo za kamere Provjerenog, otvorili vrata svog doma.
Nekoliko mjeseci nakon te potresne ispovijesti, istraga je pokazala kako Mahir nije bio zlostavljan. Poočim Dubravko tada iznenada dobiva karcinom i umire. Nekoliko mjeseci poslije, točnije u ponedjeljak preminula je i majka Alisa. Smrt svog sina, ona si nije mogla oprostiti.
Imao je četrnaest godina, volio igrice, knjige, nosio tenisice, ali ne markirane, nego obične. Njemu to nije bilo bitno. Tako običan i možda baš zbog toga tako drugačiji, poseban. Tog ponedjeljka, nešto iza četiri sata Mahir je sjedio na rubu otvorenog prozora osmog kata i skočio u smrt. U jedini izlaz koji je mogao pronaći.
"Moj sin je sjedio sat vremena i samo stalno mislim šta je mislio tih sat vremena. Zašto nisam izašla jer to je na osmom spratu. Zašto nisam izašla? Slučajno? Zašto nisam imala potrebu da izađem tih sat vremena, u toku tih sat vremena? Svejedno sebi ne mogu oprostiti. Svejedno sebi ne mogu oprostit, da mi cijeli svijet oprosti, da mi sto bogova oprosti, ja sebi ne mogu oprostit", kroz suze je govorila Alisa, Mahirova majka.
U njegovu sobu nije nikako ulazila, nije imala snage, ali pustila je ekipu Provjerenog da vidi sitnice, zauvijek zaustavljeni sat. "Najteže su situacije kad ga očekujem da se vrati iz škole i najodvratnija stvar je zvono na interfonu jer, pa tad su nas zvali, tad su nas zvali da siđemo, da nas treba policija", rekla je Alisa.
Tog ponedjeljka, nešto iza četiri sata, za Alisu i Dubravka vrijeme je zauvijek stalo.
"Tu je ležao Mahir, pod glavom mu je bila neka spužva, bio je pokriven nekom plahtom, ja ne znam kako da to nazovem. Ja sam se tu sagnuo i, ima nešto zanimljivo to je ljudska psiha, dok sam se saginjao, ja sam se nadao da nije Mahir", rekao je Dubravko, Mahirov poočim.
"Ja navečer legenem i ujutro ustajem s tom slikom, a ponekad i ponekad ta slika zapravo i ne izlazi uopće iz glave. Ima dana kad je ona non stop u glavi", rekla je Alisa. Njezin Mahir, njezino dijete. Njezino sve. Mrtvo na pločniku. No, stravičnu istinu o tome što je Mahira otjeralo u smrt, saznala je tek nekoliko dana nakon sprovoda.
"To ne možete nazvat vršnjačkim nasiljem jer to nije vršnjačko nasilje, to je psihopatija i cijelo društvo mora bit zaštićeno. Ako možete silovati školskog druga, dva školska druga, oklagijom, vi znate šta je oklagija, to je čista psihopatija. Dok oni vrište, vi uživate", zgroženo je komentirala Alisa.
Prije dvije godine, Alisa je promijenila posao iz Tuzle doselila u Sarajevo. Svoga je jedinca upisala u istu školu u koju je išao i u Tuzli. "Upisala sam ga u tu školu radi udžbenika i jer sam svoje dijete željela zaštiti od nacionalističkih podjela", rekla je.
No, nakon selidbe u Sarajevo sve ono od čega ga je željela zaštititi, njezin je Mahir počeo proživljavati svakodnevno, ali je o tome šutio. "Sve što sam čula, čula sam od drugih ljudi. On je sve krio. Čim je došao u razred, prozvali su ga tuzlak, što bi značilo seljak, primitivac. Zvali su ga Dubravko, Lovro, Kara, Karavlah, Dubi, Dubson", kažu njegovi roditelji.
U školskim je klupama Mahir nosio teret novog, miješanog braka svoje majke. Nešto što te u Bosni i nakon 25 godina obilježi ma koliko se o tome šutjelo. Mislio je, kaže Alisa, da se može izboriti sam. Da će mu bilo kakva intervencija roditelja samo pogoršati ionako užasan položaj. Znali su da nešto nije u redu, ali Mahir je, kažu, bio pametan dječak.
Dolazio je kući s masnicama, kaže Alisa, ubjeđivao ju je da je to s tjelesnoga što se oni kao dječaci potuku, padaju i slično. Htio ju je zaštiti lažima.
Jer mama je u to vrijeme otkrila da je ozbiljno bolesna, a Mahir nije htio da se ona još dodatno brine. Šutio je i trpio u samoći. Kroz što je sve prolazi pune dvije godine, roditelji su saznali tek nakon njegove smrti, od dječaka koji je s Mahirom dijelio istu sudbinu.
Njega i Mahira verbalno su zlostavljali, omalovažavali, tukli i udarali. Vezali bi ih za radijator i tjerali da se ljube, sve snimali mobitelima i onda prijetili da će snimke objaviti na internetu.
Alisa i Dubravko primjetili su da se Mahir povlači, da nešto nije u redu. On je o svemu i dalje šutio. Ispisali su ga iz škole i upisali u novu, ali dječaku nije bilo bolje.
Kako je moguće da nitko ništa nije znao? Maja Gasal Vražalica zastupnica je u parlamentu Bosne i Hercegovine. Prije par godina šest je mjeseci radila u školi u kojoj je Mahir zlostavljan i kaže, bilo je to njezino najgore radno iskustvo.
"Roditeljski sastanci za mog vremena nisu bili, ja sam nekih pola godine radila tamo. Kolektivni sastanci s upravom, odnosno s tim principalom, pa i s direktorima osnovne i srednje škole su bili takvi da se vrlo malo pričalo o djeci i problemima u školi. Pričalo je se kako poboljšati renome te škole i da to više naredne godine se upiše u tu školu", kaže Maja Gasal Vražalica.
Riječ je o privatnoj školi u kojoj se školarina plaća 3000 eura, u kojoj su većina učitelja Turci i u kojoj se o djeci kaže vodi najmanje brige.
Razred kao razred je bio jako rekla bih i živ i problematičan. To je bilo jedno mirno, povučeno dijete koje je kao, šta ja znam... Valjda u tim vršnjačkim godinama bilo povučeno negdje. I više ste se vi kao profesor ili profesorica morali bavit tim, tom novom generacijom skorojevića koji su tu iznad vas i vi se više bavite da stišate, da smirite tu djecu, nego što ustvari imate prostora da se pozabavite Mahirom i sličnim Mahirima i da pitate šta je Mahire", nadodaje Maja.
On je svoju bol skrivao duboko u sebi i kao većina žrtava, vjerovao da je za sve sam kriv. Nije volio izlaziti, družiti se s vršnjacima. Da im je dijete u više navrata brutalno silovano onim što u Bosni nazviaju oklagijom, nisu mogli ni sanjati. Naknado im je postalo jasno zašto Mahir nije mogao dugo sjediti, zašto je u zadnje vrijeme satima bio zaključan u kupaonici, zašto su nestajale role i role WC papira. Krvario je, a od njih to vješto skrivao.
Iz bivše Mahirove škole informacija kao i odgovora na optužbe koje im se stavljaju na teret gotovo da i nema. "Ja bih voljela da znam zašto istražni organi nisu obustavili rad te škole škole dok se sve, apsolutno sve ne utvrdi jer sada, ja se pitam, da li će oni počet sa novom školskom godinom dok ova istraga traje", komentira Maja.
Mahira stalno ima pred očima. Dijete koje je iznevjerio sustav, kojeg su nastavnici, umjesto da ga zaštite, posprdno pred razredom nazivali Mahira. Na tihe pozive u pomoć samo odmahivali rukom.
Jelena Strujić kaže: "Da ja nisam imala nekoga tko se kući bavi sa mnom, ja se bojim da bi završila isto ko i Mahir jer je to način jedini koji dijete u toj situaciji vidi. Ja sam ga isto vidjela."
Njezina je tortura trajala sedam godina. Kao prvašić dočekana je pogrdnim nazivima. Bila je glupa Bosanka, ćoro jer nosi naočale, kopile jer nema oca. Uvrede su prerasle u izoliranje iz društva, a to pak u udarce.
"Osjećaš se posramljeno, osjećaš se nezaštićeno. Kome god da se obratiš, kome god da kažeš da ti se to događa, svi odmahuju rukom i svi kažu, ma pusti, to je dječja igra, ma pusti, proći će. Ma samo se okreni, nemoj se obazirat. Tu je glavni problem", kaže.
Svi su u školi znali, kaže Jelena, ali nitko nije činio ništa. Zbog toga je i vijest o Mahirovoj smrti toliko pogodila. Jer koliko još Mahira svaki dan strepi od velikog odmora, od odlaska u wc, od poruka na Facebooku.
"Ja sam svaki dan plakala. Preko malog odmora, preko velikog odmora, u školskom wc-u. Ja nisam htjela ići na veliki odmor, znači, ja sam pokušavala ostat u razredu sama jer se ja nisam imala s kim družit. Da sam izašla van među tu rulju djece, onda sam znala da bi bilo još gore."
Svako drugo dijete u školi doživi vršnjačko nasilje i, kaže Vesna Hercigonja, ono je u današnje vrijeme postalo normalno.
"Podigli smo ljestvicu. Nije nasilje više nešto što je nekad bilo, dakle, postalo nam je svakodnevno da se ljudi svade, da ljudi govore ružne riječi jedan protiv drugog. Tako da na neki način smo i navikli i na to nasilje među djecom", objašnjava Vesna Hercigonja, dječji psihoterapeut.
No djeca nisu, pa o tome što im se događa, kaže, najčešće šute. Dijelom jer se boje, dijelom zbog srama, ali i zato jer misle da su ih svi, pa i njihovi najbliži, izdali.
U zemlji u kojoj sve ide po babi i stričevima, kaže Maja, obrazovni sustav je u kaosu i sve se radi stihijski. Škole otvara tko želi, a nadzora gotovo da i nema. To što je u Hrvatskoj stanje po tom pitanju ipak bolje, kaže Hercigonja, ne znači da mi stvari rješavamo na pravi način.
Nema sankcija, jer stvari nazivamo krivim imenom. Jer reagiramo tek kada se dogodi jedan Mahir. Jedan Aleksa koji je prije četiri godine u Nišu učinio istu stvar kao i Mahir.
"Ako se djetetu događa nasilje, mi ćemo krenut i držat odgovornim maloga zlostavljača koji možda ima 12 godina, ali nećemo zapravo držati odgovornima one koje bi trebali, a to je odrasle osobe koje su bile tu zadužene za to da se nasilje ne događa", objašnjava Hercigonja.
Krivi smo mi. Mi koji smo dopustili da jedan prekrasan i plemenit dječak odrasta u svijetu koji je za takve poput njega preokrutan. Jer smo šutjeli. I doveli do toga da jedna majka vjeruje kako je svoje dijete odgojila krivo.
"Jesam i tu sam pogriješila, sada to znam. Jesam. On uopće nije bio prilagođen", krivila je sebe Alisa, koje sada također nema. Krivila je sebe za prizor koji ju je toga dana dočekao. Njezin Mahir, njezino dijete. Njezino sve. Mrtvo na pločniku. Kao opomena. Kao vapaj. Ne ponovilo se.
