No, snimati platformu za ukapljni plin veličine čak tri nogometna igrališta s puno bliže udaljenosti - nije nimalo jednostavno. Točnije, zabranjeno je.
"Mobitele ugasite, kamere ćete ponovno upaliti tek kada stignemo do zapovjednog mosta!" Bilo je to samo jedno od brojnih sigurnosnih upozorenja, kojih smo se morali pridržavati nakon što smo dobili zaštitnu opremu i odslušali kraće predavanje iz sigurnosti.
Potajno se pokušavam "prošvercati". Strogo ograničeno snimanje i ne čudi. Bodljikava žica duž broda, kamere, kontrole i osiguranje posvuda. Norveški poslodavac, koji je Litavcima na deset godina unajmio "plutajuće skladište" u kojem se plin prima, obrađuje, pohranjuje u spremnicima i transportira dalje prema potrošačima, itekako je oprezan i to mu zasigurno nije u interesu.
Mnogo je ovdje pravila, što sigurnosnih, što ekoloških - koja se moraju poštivati kako bi se izbjegli incidenti. Uvjeravaju nas - nema zagađenja okoliša! Imaju ugrađene sustave za obradu i skupljanje otpadnih voda, koje se i prije doticaja s morem - pročišćavaju.
Više je od stotinjak stepenica od razine mora do vrha same platforme "Independenca". Na brojanje, koje je nama išlo sporije i izgledalo kao dobra tjelovježba, brzo se navikne posada, koja ne brine samo za održavanje broda, već i da isporuka plina prođe prema planu.
Smjenu, bez imalo sumnje, završavaju nekoliko kilograma lakši. Nema žena. Od 30 članova posade, čak jedanaestorica su Hrvati. Na svim su glavnim pozicijama: od upravitelja strojeva do časnika zaduženih za kompletan teret na ovom divovskom postrojenju...
Od Rijeke do Dubrovnika - nema naglaska koji se na ovom dijelu Baltika ne može čuti. Iz Hrvatske dolazi i zapovjednik Duško Nikolić. Plutajući terminal u rad je pušten 2014. godine. Ne samo da su od prvog dana na njemu, već su neki od njih bili u Južnoj Koreji i dok se gradio.
"Poslodavac traži da je sve u redu s brodom i teretom, ali i da nema kvarova", pričaju hrvatski časnici. Na platformi je sve automatizirano.
Deset mjeseci borave na brodu, deset su kod kuće s obiteljima. Iako zadovoljni poslom i financijskim uvjetima, svi odreda spremni su vratiti se i raditi na domaćem terminalu na Krku, pomaknu li se hrvatske ambicije s mrtve točke.
Prije izgradnje ovog LNG terminala, Litva je Rusiji plin plaćala skuplje od ostalih članica EU. Ne samo da su sada smanjili ovisnost o ruskim cjevovodima, već su i cijenu "srušili" za gotovo 20 posto, pa je kroz tu razliku terminal gotovo i otplaćen.
Da rade punim kapacitetom od čak 4 milijarde prostornih metara plina godišnje, uz svoje bi pokrili i gotovo 80 posto potreba drugih baltičkih zemalja i time značajno "potkopali" monopol Gazproma. Tri i pol godine ovoj bivšoj sovjetskoj republici trebalo je za realizaciju projekta, simboličnog naziva "neovisnost".
Hrvatska pak, investicija na sjevernom Jadranu oko kojeg se isprepliću razni geopolitički interesi, procjenjuje se na stotinjak milijuna eura. I ne ovisi samo o rujanskim izborima i novoj Vladi, već i ulagačima, studijama o isplativosti, ali i utjecaju na okoliš.
Cilj je do 2018. sagraditi LNG terminal na Krku. Na litavskom primjeru hrvatska delegacija protekli tjedan mogla se uvjeriti da vrijeme uistinu jest novac, ali i da su plinske platforme skup biznis.
Počeli su s jednom, završili s drugom Vladom. A izbori im u svemu - nisu bili prepreka.
