Poruka iz Austrije: ''Bez gastarbajtera nikada ne bismo mogli iskoristiti svoj gospodarski potencijal''

Grad Beč 60-ih je godina prošlog stoljeća, nakon što je Austrija sklopila Sporazum o razmjeni radne snage s tadašnjom Jugoslavijom i Turskom, prolazio kroz značajne promjene. Sklapanjem sporazuma austrijskim je poduzećima bilo omogućeno da deficit radne snage izjednače time što će na privremeni rad dovesti „gastarbajtere“ iz bivše Jugoslavije i Turske, stoji u najavi Inozemnog ureda Grada Beča u Zagrebu.

Pročitajte i ovo u Austriji Policija uhitila dvojac iz Hrvatske i BiH: Silovali i pokušali oteti ženu (76) Odluka iz Moskve Prekinuta isporuka plina: Rusi zatvorili pipu europskoj državi

No, zamisao da nakon nekoliko godina radnici odu, a umjesto njih dođu novi, nikad nije zaživjela. Članovi obitelji radnika postupno su se također doseljavali u Beč, osnivane su udruge useljenika, koji su počeli otvarati i svoje etničke trgovine i poduzeća.

Na temelju objekata i materijala koji su tijekom 2015. i 2016. godine prikupljeni za Muzeju grada Beča (Wien Museum) izložba pod nazivom „Podijeljena povijest. Viyana - Beč – Wien“ od 5. listopada 2017. do 11. veljače 2018. ponudit će uvid u svakodnevnicu migranata – na radnom mjestu, u školi i u slobodno vrijeme. Predmeti iz svakodnevnog života povezane sa sjećanjima pričaju različite priče, iskustva i doživljaje, a povijest migracije na taj način postaje dio bečke gradske povijesti, najavio je bečki Inozemni ured u Zagrebu.

Muzej ovom izložbom ne ističe samo značaj migracije, već iskazuje i zahvalnost svim ljudima koji su bili spremni donirati svoje predmete i na taj način podijeliti svoju priču, dodaje se.

U Beču živi 26.000 Hrvata, a Austrijanaca hrvatskog porijekla ima oko 100.000

Prema podacima bečkog Ureda za statistiku prošle je godine u 1,8-milijunskom glavnom gradu Austrije zabilježeno čak 700 tisuća migranata, od kojih značajan dio čine oni iz bivše Jugoslavije i Turske. Migranata koji dolaze iz Hrvatske je nešto više od 26 tisuća, ili 1,4 posto. Najviše je onih koji dolaze iz Srbije i Crne Gore - oko 100.000, dok je onih iz BiH oko 40.000. Makedonaca je 13 tisuća, dok za Sloveniju nema podataka. Turaka koji privremeno žive u Beču prošle je godine bilo 76 tisuća.

Ti se podaci odnose na migrante koji imaju državljanstvo domicilne države, iz koje dolaze.

Međutim, Austrijanaca porijeklom iz bivše SFRJ je daleko više i oni čine najveći broj naturaliziranih stanovnika te države i danas su neizostavan element austrijskoga društva. Već nekoliko godina zaredom najveći broj naturaliziranih Austrijanaca dolazi s Balkana i čine najbrojniju migrantsku zajednicu u toj zemlji. Po nekim podacima više od 300.000 doseljenika porijeklom je iz Srbije, oko 200.000 njih porijeklom iz Bosne i Hercegovine te blizu 100.000 osoba porijeklom iz Hrvatske.

Čini se da je danas kao nikada prije živa stara krilatica nekadašnjeg austrijskog kancelara Klemensa von Metternicha koji je navodno izjavio da Balkan počinje upravo u Beču.

Milardović: Odlazilo se organizirano

Znanstvenik s Instituta za migracije Anđelko Milardović, kojem je i samom otac bio gastarbajter, ističe kako su Austrija i Njemačka poslije Drugog svjetskog rata trebale radnu snagu i njezino angažiranje je bilo jedno od važnijih poglavlja u gospodarskom razvoju tih zemalja. Na privremeni rad u inozemstvo, kako se to službeno nazivalo, odlazilo se organizirano i bilo je dobro regulirano, puno bolje nego što je danas, rekao je Milardović Hini.

Upozorava da se ta populacija, koja je mahom bila s nižom stručnom spremom, nažalost nije u to doba mogla dobro integrirati u društvo, uz ostalo i zbog nepoznavanja jezika. Sada je situacija puno bolja, sada stižu nove, dobro obrazovane generacije sa znanjem i engleskog i njemačkog i puno se lakše integriraju.

Milardović također napominje da su u prvom valu odlazaka u Austriju na privremeni rad ljudi živjeli između dvije zemlje. Međutim, premda su na rad u inozemstvo odlazili s idejom da mirovinu provedu u domovini, gdje su od ušteđevine kupovali stanove, gradili kuće, puno njih je ostalo u Austriji, gdje bi im se pridružili i članovi obitelji.

Pored činjenice da su gastarbajteri značajno sudjelovali u gospodarskom zamahu koji je Austriju zahvatio u šezdesetim godinama prošloga stoljeća i načinio je jednom od najrazvijenijih zemalja Europske unije, gastarbajterima i njihovom integracijom u austrijsko društvo Austrija se dugo nije bavila, pa je i najavljena izložba značajan doprisnos istraživanju tog fenomena.

Kurz: Bez gastarbajtera nikad ne bismo iskoristili gospodarski potencijal

Danas ni najviši austrijski državni dužnosnici ne poriču veliku ulogu koju je strana radna snaga imala u razvoju te zemlje. Ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz svojedobno je za Deutsche Welle izjavio kako nema nikakve sumnje da su nekadašnji strani radnici imali pozitivan učinak na gospodarski razvoj Austrije.

"Tada smo imali veliki nedostatak radne snage, i bez gastarbajtera nikada ne bismo mogli iskoristiti svoj gospodarski potencijal kao što nam je to uspjelo“, rekao je.

Zakonska osnova za angažman strane radne snage donesena je 60-ih godina prošlog stoljeća kada su 1964. potpisani sporazumi s Turskom te 1966. sa tadašnjom Jugoslavijom. Sporazum je prvobitno predviđao da strana radna snaga bude angažirana sezonski te da se vrati u domovinu, ali je sve više gastarbajtera dovodilo sa sobom obitelji, a austrijski poslodavci nisu bili spremni stalno obučavati novu radnu snagu te su radnicima nudili stalne ugovore.

Krajem 50-ih i početkom 60-ih u tadašnjoj je Jugoslaviji došlo do povećanja stanovništva. Ljubomir Bratić, bečki filozof, stručnjak za migraciju i jedan od inicijatora projekta Arhiva migracije u Muzeju Grada Beča, za Deutsche Welle je izjavio kako je Jugoslavija rješenje za višak radne snage nalazila u slanju ljudi u neke zemlje zapadne Europe, poput Austrije, čije je gospodarstvo tih godina doslovno gladovala za radnicima.

Gastarbajterski život i nakon pedeset godina ostao je za mnoge nepoznanica – kako u Austriji, tako i u zemljama bivše Jugoslavije. Gastarbajteri su desetljećima egzistirali na margini oba društva. Život gastarbajtera u Austriji zaista nije bio jednostavan: posla je u početku bilo dovoljno, no strani radnici teško su dolazili do stanova, a što je netko lošije poznavao jezik, to je češće bio prisiljen živjeti u lošim životnim uvjetima. Osim toga, i Austrija je već od sredine 70-tih godina počela strože regulirati tržište rada pa je od 1975. do 1984. skoro trećina radne snage vraćena u Jugoslaviju.

Uspješna integracija, ali ih ipak nema na mjestima gdje se odlučuje

Usprkos tome, desetine tisuća gastarbajtera ostale su u Austriji, tu su zasnovali obitelji, dobili djecu i unuke. Nekadašnji san o povratku u zemlju porijekla nakon zarađene penzije mnogi nikada nisu pretočili u stvarnost: nakon 30 ili 40 provedenih godina u Austriji sve više njih odlučuje se kraj života dočekati tamo gdje im žive potomci.

Što se tiče austrijske politike, za nju su u međuvremenu nekadašnji gastarbajteri iz bivše Jugoslavije postali primjer uspješne integracije: "Jako je važno da su druga i treća generacija migranata iz bivše Jugoslavije dobro integrirani u austrijsko društvo. Primjer ljudi iz bivše Jugoslavije pokazuje da integracija može uspjeti, ali i da je za nju potrebno mnogo vremena, čak i više od jedne generacije“, drži ministar Kurz.

Ljubomir Bratić međutim upozorava da u u strukturama austrijskog društva poput politike, kulture, ekonomije, sporta itd. još uvijek nema predstavnika doseljenika na mjestima na kojima mogu odlučivati o razvoju austrijskog društva.

„Naravno da se tu i tamo može naći poneki uspješan poslovni čovjek, nogometaš, umjetnik ili poduzetnik, ali to se može svesti na pojedinačne pomake na društvenoj ljestvici ka srednjoj klasi kroz osobnu inicijativu“, upozorava Bratić. (HINA)