Desetljećima ne na margini, nego iza nje, pobuđujući metafore poput "slijepo crijevo Europe" zbog kombinacije malešnosti, nezavidnog geostrateškog položaja i nejasne razvojne perspektive, Moldavija je uglavnom poznata kao najsiromašnija zemlja kontinenta, u kojoj se istočnoeuropski stereotipi manifestiraju posebno drastično: od trgovine organima i ljudima do tehnoloških i infrastrukturnih prizora koji zbog zaostalosti nude pogled u davno minula stoljeća.
No, stvari se mijenjaju. Moldavija prije desetak godina i Moldavija danas ne nude isti dojam - ni u glavnom gradu Kišinjevu ni na obnovljenoj cesti što vodi do Pridnjestrovlja, jedine paradržave koja još postoji u Europi zapadno od rijeke Dnjepar. Valovitim ravnicama negdašnje povijesne regije Besarabije zapuhali su novi vjetrovi.
Kako se promijenila Moldavija za ovu godinu i pol od napada Rusije na Ukrajinu?
Na prvi pogled nije se promijenila puno, no ispod površine događaju se tektonski procesi. Uzmimo za početak javno mnijenje: prije 10-15 godina politiku Vladimira Putina odobravalo je i do 70 posto građana Moldavije. Početkom 2022. (neposredno pred invaziju na Ukrajinu) odobravalo ga je 58-59 posto građana. Sada se to kreće oko 30 posto, što je i dalje mnogo, ali je velika promjena.
Ranije je gotovo pola ispitanih građana podržavalo ulazak Moldavije u Euroazijski savez – bili su, dakle, za proruski vektor u vanjskoj politici. Sada je potpora tome na 22-23 posto. Više nego upola manja.
Unutar političke klase nesumnjivo postoje stranke koje su u svojoj suštini agenti Kremlja i koje koordiniraju svoje djelovanje s FSB-om. No čak ni te stranke danas ne istupaju protiv ulaska Moldavije u Europsku uniju. Ideju ulaska u NATO savez u prošlosti je podupiralo oko 20 posto ispitanih Moldavaca. Prema posljednjim anketama, koje su provedene u svibnju, za ulazak u NATO je 35 posto građana. To su goleme promjene, vrlo ozbiljne.
Jasno je pritom da su strukturne ideje koje polariziraju društvo prisutne i danas. U nekim regijama proruska baza je vrlo zgusnuta, poput autonomne teritorijalne jedinice Gagauzije na jugu Moldavije ili među etničkim manjinama.
No politička klasa, administracija, stručni krugovi… prvi put u povijesti Moldavije počeli su ozbiljno razgovarati o pitanjima nacionalne sigurnosti i obrane, ozbiljno shvaćati vojsku i potrebu njezina snaženja jer je vrlo mala i nesposobna štititi moldavsku neutralnost. Proruske stranke govore da Moldaviji vojska ne treba zato što smo mi neutralna zemlja…
Probajte takvo nešto govoriti u neutralnim zemljama na zapadu Europe… Ako si vojno neutralan, moraš imati mogućnost zaštititi se od bilo koje prijetnje. Zbog toga su neutralne zemlje poput Finske ili Švicarske uvijek održavale ozbiljne, za obranu sposobne vojske - ne samo na vojnoj već i na široj društvenoj razini. A sada su čak i takve zemlje kao Švedska i Finska odlučile stupiti u NATO zbog prijetnje Rusije. Jedna Finska, koja ima vrlo veliku, jako naoružanu vojsku, sustav rezervista, građanske obrane i zaštite, odlučila se za taj korak. To govori o slomu modela neutralnosti i on se ne tiče samo Moldavije.
Pročitajte i ovo
Kolika je potpora Moldavaca ideji ulaska u Europsku uniju?
Ona iznosi oko 75 posto. No ispitivanja možemo provoditi samo na teritoriju koji Moldavija kontrolira. Ne uzimamo u obzir Pridnjestrovlje, regiju pod kontrolom Rusije u kojoj živi najmanje 200.000 ljudi, niti raspoloženje moldavske dijaspore, koja je ogromna. Riječ je o najmanje milijun glasača koji žive uglavnom u zemljama Europske unije. Tamo ih je najmanje 600.000, od toga 300.000 u Italiji.
Bilo je vrijeme, do prije desetak godina, kada je oko 500.000 Moldavaca na radu živjelo u Rusiji. Većina ih je odlazila na privremene poslove – pola godine i tome slično. No 2014. u Rusiji je nastala ekonomska kriza koju su izazvale zapadne sankcije zbog aneksije Krima i napada na Ukrajinu. Moldavski gastarbajteri počeli su prelaziti u Francusku, Njemačku, zemlje srednje Europe… To je također jako utjecalo na Moldaviju; nama već sada oko 20 posto građana živi u Europskoj uniji! Ljudi masovno putuju na zapad, režim bez viza doprinio je tome. Stvaraju se međuljudske veze i jačaju ekonomske. Moldavija je u potpunosti preorijentirala svoj izvoz na Europsku uniju. Lani je bio sedam puta veći nego u Rusiju.
Zašto je došlo do toga? Živio sam prije 15-ak godina u Rusiji, čulo se za Moldavce. Moldavska su vina bila jedna od najpoznatijih u ponudi…
Kao prvo, na odlazak je utjecao ruski embargo. On je za rusku vlast bio metoda utjecaja na unutarnju politiku Moldavije. I inače je bilo tako; kad bi u Moskvi odlučili provesti "kampanje" protiv proeuropski usmjerenih vlada u Kišinjevu, oni bi uveli embargo: na vino, poljoprivredne proizvode… Koristili bi izvoz ruskog plina povisivanjem cijena, smanjivanjem dostavljenih količina… Te su im metode donosile rezultat - do određene mjere. S druge strane, potaknule su moldavsku državu i poslovni sektor da čine sve što mogu kako više ne bi bili ovisni o ruskom tržištu. Shvatili su da se radi o tipu tržišta na koje ti tek tako mogu ukinuti pristup, i to navodeći apsolutno izmišljene razloge, koji su, usput, ilegalni jer Moldavija je - kao i Rusija - članica zone slobodne trgovine ZND-a. Rusija je tim embargom kršila sva pravila i sporazume navedene organizacije.
Ali nije li najbolji način kontrole u suvremenom svijetu – ekonomski? Zašto zemlju koju želiš kontrolirati odbijaš od sebe brutalnim embargom?
Vlast u Rusiji smatra da najbolji način kontrole nije ekonomija, nego politika. U skladu s tim shvaćanjem pokušavali su postići da na cjelokupnom postsovjetskom prostoru na vlast dolaze lideri pod kontrolom ili utjecajem Moskve. Zbog toga su činili sve ne bi li snizili rejting povjerenja proeuropskim strankama, potporu vanjskopolitičkom kursu ulaska u Europsku uniju itd. No na strateškoj, a i na taktičkoj razini radili su jako mnogo pogrešaka. Jedno je kad se u nekim kabinetima na visokim razinama vlasti postavljaju nekakvi visoki ciljevi, a drugo je kad u praksi ruske specijalne službe, razni biznismeni i agenti utjecaja, djeluju prema tim zadanim ciljevima. Oni to rade poprilično glupo. Niska razina ekspertize najbolje se vidjela u Ukrajini, kada je FSB Putinu podnosio izvještaje da Ukrajinci jedva čekaju rusku vojsku, da je dočekaju s cvijećem, kruhom i solju. To je bilo shvaćanje situacije koje apsolutno ne odgovara realnosti.
Pročitajte i ovo
Slično je i u Moldaviji. Njome se u Moskvi bavi 5. Služba za operativne informacije i međunarodne veze FSB-a, na čelu s generalom Sergejem Besjedom. Jedan pododjel bavi se neposredno Moldavijom, a drugi odgovara za Pridnjestrovlje.
Te dužnosnike obilježava paranoidno razmišljanje. Oni se, naprimjer, ozbiljno boje da će se Moldavija ujediniti s Rumunjskom iako taj scenarij nije realističan niti je, iskreno, ikada bio. Boje se, također, da će Moldavija sutra ući u NATO ili da će njezina vojska napasti Pridnjestrovlje, skupa s Rumunjima, Britancima, Amerikancima, Ukrajincima i tko zna kim.
Razina shvaćanja kod ruskih vlasti apsolutno je neadekvatna. Sa svim tim paranoidnim postupcima, avanturističkim strategijama za dovođenje na vlast svojih štićenika, imali su i određenih uspjeha. Jedan takav njihov štićenik bio je bivši predsjednik Igor Dodon. On je obećavao milijardu dolara ruskih privatnih investicija godišnje, kreditnu podršku i niske cijene plina. Apsolutno ništa od navedenog nije se ostvarilo.
Malo me zbunjuju postoci koje navodite govoreći o političkom raspoloženju Moldavaca. Kažete da 75 posto ljudi podupire ideju ulaska Moldavije u Europsku uniju i 30-postotno odobravanje Putina. Ispada da dio građana istovremeno podupire ulazak u EU i ono što radi Vladimir Putin…
Apsolutno je tako. Ispitivanja koja smo provodili pokazuju da postoji dio stanovništva koji istovremeno podupire ulazak u Euroazijski savez i ulazak u Europsku uniju! Iako se većina građana polarizira na tom pitanju, dio ispitanika, a njihova je masa ponekad znala doseći i 15 posto, iskazivao je takve stavove: "Bilo kamo, samo da ne ostanemo sami. Jer je jasno da se sami ne možemo razvijati."
A i mnogo je ljudi u Moldaviji koje politika ne zanima i svejedno im je, ne shvaćaju da su Euroazijski savez i Europska unija nespojive stvari, i tako to…
Jezik, što bi onda uopće bio moldavski nacionalni identitet, na čemu se temelji?
Nadam se da se nećete uvrijediti, ali dok na zapadnom Balkanu traju debate o tome treba li se jezik koji je u suštini jedan te isti nazivati različitim imenima, kod nas nije tako. Jezik koji je isti jednako se i naziva.
Debate o posebnom moldavskom jeziku bazirale su se na sovjetskom konstruktu. Moldavija je bila socijalistička republika Sovjetskog Saveza, a pored nje je bila Rumunjska, druga država. Moskva je bila svjesna rizika privlačenja koji proizlazi iz činjenice da je riječ o istom narodu, istom jeziku, i smatrala je da se to treba nekako odijeliti. Trebalo je toj podjeli dati neku osnovu. Još 1940-ih razradili su pseudohistorijski koncept po kojem se radi o dva različita naroda, s različitim etnogenezama i jezicima. Išlo se maltene do te mjere da se za etničku osnovu Moldavaca uzimalo slavenstvo, a za "ove druge" istočnoiranski korijen.
Pročitajte i ovo
Pod taj su se konstrukt trpala sva (pseudo)znanstvena otkrića, drukčije nije smjelo pisati u doktorskim disertacijama i udžbenicima povijesti. Tijekom 50-ak godina prisustva Moldavije u Sovjetskom Savezu dosta aktivno se nametala moldavsko-rumunjska podjela i ona postoji do današnjih dana. Ljudi su tako učili u školi, mnogi nisu ni čuli za drugo – kao ljudi su formirani u informacijskoj izolaciji. Postojalo je i obiteljsko pamćenje, ali predavati to znanje bilo je opasno; za to se nekoć slalo na sud pa u zatvor ili u progonstvo u Sibir i takve stvari.
Kad se 1994. godine donosio ustav samostalne Moldavije, na vlast su već bile došle filoruske, odnosno filosovjetske stranke poput Agrarne partije, koju su formirali bivši vođe sovjetskih poljoprivrednih poduzeća - kolhoza. Ustav Moldavije nastajao je pod vrlo jakim utjecajem Rusije. Na zahtjev iz Moskve u njega je unesena neutralnost; to je bio uvjet za rješavanje sukoba u Pridnjestrovlju koji je bio izbio dvije godine ranije. Tada je dogovoren i status moldavskog jezika, iako su ljudi već jako dobro shvaćali da je čak i s pravnog stajališta - ali prije svega sa znanstvenog - riječ o nonsensu jer se radi o istom jeziku.
Onda, ako je riječ o istom narodu i istom jeziku s obje strane granice, zašto ste ranije govorili da je Moskva nerealna kada očekuje da će dvije zemlje ići prema ujedinjenju?
Takvo nešto nemoguće je zato što u rumunjskoj političkoj klasi poslije revolucije 1989. godine nikada nije bilo takvih ambicija. Bez obzira na povremenu populističku retoriku koja je bila usmjerena na široke mase stanovništva Rumunjske, tamošnja politička klasa to nikada nije željela niti je za širu zajednicu Rumunjske to bio prioritet.
Mnogi su, kao, uvijek bili za ujedinjenje, ali nitko iz toga nije izgradio nekakvu nacionalnu ideju. Današnja politička klasa Rumunjske ima vrlo nisku razinu ambicija – lokalnu, rekao bih. Apsolutno nema planova za izvođenje nekakve važne geopolitičke promjene.
Na kraju krajeva, i moldavsko se stanovništvo uvijek većinski izjašnjavalo protiv ujedinjenja. Mislim da je tako i sada - zbog sovjetskog društvenog obrazovanja, apsolutno.
S druge pak strane, sada je već važan faktor i to što oko 40 posto moldavskih građana ima rumunjske putovnice. Scenarij ujedinjenja nikada se nije razmatrao ozbiljno, no na sadašnjoj etapi procesa, kada se govori o stupanju u Europsku uniju, taj će desiderat za ujedinjenjem naroda sigurno biti prisutan, čak i ako se ne dogodi potpuno političko ujedinjenje.
Pročitajte i ovo
Moldavija je najsiromašnije mjesto Europe i povijesno jedna od njezinih razvojno najzaostalijih regija. Jesu li ljudi ovdje ikada u prošlosti živjeli dobro, postoji li takav moment, period u njezinoj povijesti koji ljudi pamte ili smatraju dobrim vremenom?
Ovisi s čim uspoređujete. Ako uspoređujemo s razvijenim regijama zapadne i srednje Europe, onda takvog perioda nije bilo nikada. Ako uspoređujemo razne povijesne epohe samo u ovom predjelu, onda je period između dva svjetska rata, bez obzira na to što je regija bila među najslabije razvijenima u sastavu Rumunjske, neupitno bio vremenom ekonomskog uzleta. Pogotovo na jugu, gdje se događala jarka sinergija između seoskih poljoprivrednih kultura: moldavskih sela, bugarskih, njemačkih, francuskih, švicarskih kolonija… Ta sinergija na jugu Moldavije dovela je i do demografskog rasta, stalnog povećavanja blagostanja, razvoja političkog i društvenog života, širenja obrazovanja… U usporedbi sa zapadnom Europom ne može se govoriti o velikom razvoju, no u usporedbi s vremenima kada je ovo bila gubernija Ruskog Carstva radilo se o jasnom napretku.
Drugi takav period boljeg života bio je kasni sovjetski period: 1970. i 1980... Pogotovo poslije vrlo teškog Drugog svjetskog rata i umjetno stvorenog gladomora u staljinskim vremenima, jako okrutnih represija u kojima je velik broj ljudi deportiran u Sibir, gdje su mnogi umrli. Taj period slomio je onu prethodnu, međuratnu sinergiju.
Ekonomski rast 70-ih bio je rezultat industrijalizacije koja se nastavila nakon rata. Ljudi su punili gradove, a sela su unatoč tome nastavljala rasti. Seljaci su radili u kolhozima… Iako je to bilo vrijeme stalnih deficita i malo se toga prodavalo u dućanima, obilježavala ga je određena stabilnost i kakav-takav razvoj, posebno u gradovima. Građevinarstvo je dalo obol, napredovala je infrastruktura i to je unapređivalo životni standard.
Je li istina da su tada, 70-ih i 80-ih, ljudi u Moldaviji živjeli bolje nego ljudi u susjednoj, mnogo većoj od Moldavije, Rumunjskoj?
Živjeli su mnogo bolje. Godine 1989. životni standard u Moldaviji bio je mnogo viši od rumunjskog. Ali ne zato što je ovdje bilo toliko dobro, nego naprosto zbog one destruktivne politike Ceausescua, rigidnih ekonomskih mjera itd. Rumunjska je inače imala potencijal. Kad su se 1990. otvorile granice i počela razmjena, kad su ljudi iz Rumunjske masovno dolazili ovamo i kupovali praktički sve što su mogli jer kod njih nije bilo ničeg, to nije govorilo ništa o potencijalu. Već 1993. životni standard u Rumunjskoj bio je u prosjeku viši od moldavskog, a Moldavija je doživjela jako težak gospodarski pad. Usiljena proizvodnja, u seoskoj poljoprivredi, a pogotovo u industriji, održavala se na umjetan način. Nije donosila prihod i bila je veoma ovisna o iznimno jeftinoj, praktički besplatnoj energiji.
Sva ta industrija trošila je jako mnogo energije, a kad je nastupilo vrijeme tržišnih odnosa, jednostavno je prestao funkcionirati sustav. Naraštaj koji se sjeća sovjetskih vremena osjeća nostalgiju, ali i vrlo velike frustracije. Pogotovo ljudi rođeni 1960-ih i 1970-ih, odgojeni u sovjetskom sustavu. U starijim generacijama ipak su ostala neka iskustva i znanja kad je riječ o privatnom vlasništvu, odgovornosti za sebe…
Generacija odrasla 60-ih i 70-ih produkt je sovjetskog sustava koji te učio da ne treba iskazivati nikakvu inicijativu, da će te država obući, odjenuti, dati ti posao, stan… I ti su ljudi planirali tako živjeti čitav svoj život. Utjecaj je imalo i službeno ideološko ispiranje mozgova. Potpuno različiti ljudi, pa i oni iz intelektualnih profesija, jako su se loše prilagođavali promjenama. Ne sasvim svi jer su iz upravo te generacije proizašli i svi naši bogatuni, no oni su iznimke.
Devedesete su donijele razdoblje divljeg kapitalizma. Ogromna većina ljudi iz tih generacija nije se znala snaći. Nisu znali što znači, uopće, imati svoj privatni biznis, što znači raditi kod privatnika. Nisu im bili jasni pojmovi štednje, stvaranja i posjedovanja nečega vlastitog. Bio je to jako ozbiljan šok. Ja sam bio dijete, ali i sam pamtim taj teški period, koji se osjeća i do današnjih dana.
Pročitajte i ovo
Je li on djelomičan razlog današnje popularnosti Rusije?
Da. Rusija, razumije se, igra na tu kartu nostalgije. U našoj su zemlji poslije nekoliko godina zabrane, 1993. ili 1994. godine ponovno dozvolili postojanje Komunističke partije. Već 1998. komunisti su osvojili 40 posto glasova za parlament - samo na račun imidža. Ta nova "Komunistička partija" imala je za lidera tipa koji je bio bankar, kao i njegov sin. Jedan, dakle, od onih iznimno rijetkih koji su se jako dobro adaptirali na promjenu socijalizam - kapitalizam.
Ali došli su na vlast na srpu i čekiću, obećanjima o reviziji privatizacije, novoj kolektivizaciji, stupanju u savez s Rusijom i Bjelorusijom, ruskom kao drugome službenom jeziku, na obećanju da će kobasica koštati dva rubalja, a kruh dvije kopjejke… Otprilike takav diskurs.
Godine 2001. isprovocirali su političku krizu i osvojili 76 od 101 mandata - isključivo igrajući na nostalgiju i frustracije stanovništva. Devedesete godine u Moldaviji, kao i svugdje u postsovjetskom prostoru (uz eventualnu iznimku baltičkih zemalja), bile su jako depresivan period. Nezaposlenost, elementarno siromaštvo u kojem je ljudima bio problem kupiti nešto da pojedu. Bilo je faza u kojima radnici javnih službi učitelji i drugi mjesecima nisu dobivali plaće jer u proračunu nije bilo sredstava za pokrivanje tekućih troškova i plaća. Uz sve to događala se demodernizacija.
Kakva demodernizacija?
Naprimjer, seoske poljoprivrede: osamdesetih se bazirala prvenstveno na tehnici, a u manjoj mjeri na ručnom radu. Devedesetih se udio ručnog rada povećao nekoliko puta. Da, traktori su i dalje bili tu, ali bili su sve stariji i sve manje korišteni.
Gradovi, pogotovo manji, ostajali su bez svoje infrastrukture, centralnog sustava grijanja, tople vode, centralnog vodovoda… Infrastrukturu su gubile i socijalne ustanove. U mom selu u školi na početku 2000-ih bili su primorani u svakom razredu postaviti peć. U betonskoj, sovjetskoj zgradi. Toplana koja je radila do ranije postala je toliko skupa da smo 90-ih zimi sjedili u školskim klupama u jaknama i kapama. To je također forma demodernizacije.
Ponavljam, to ne znači da je u Sovjetskom Savezu sve bilo prekrasno, ali ljudi doista pamte taj period kao dobra vremena.
Eksperiment s onim novim komunistima, o kojima sam govorio ranije, završio je tako da su po dolasku na vlast ti "komunisti" odmah postali kapitalisti. Ne samo da nisu pokrenuli reforme za povratak na staro nego su postali glavnim profiterima dva najvažnija procesa s kraja 90-ih: kao prvo, drastičnih transformativnih reformi provedenih 1998. - 1999. godine. Ekonomija se ponovno pokrenula, a komunisti su 2001. ubrali dividende tih reformi.
Drugi najveći proces koji je počeo krajem 90-ih bio je masovni odlazak Moldavaca u inozemstvo na privremeni rad ili trajno odseljavanje. U početku su odlazili najviše u Rusiju, u kojoj se događao ekonomski rast praćen otvaranjem radnih mjesta. Jako mnogo njih radilo je ilegalno. Radi se o stotinama tisuća osobnih tragedija ljudi kojima nisu platili za obavljeni posao, koje su maltretirali, koji su praktički padali u ropstvo. To je strašan period aktivne trgovine ljudima. Prvenstveno ženama. Te grozne tragedije širile su se u čitavo moldavsko društvo.
No izlazak ljudi u inozemstvo na povremeni rad na tri, četiri ili šest mjeseci doveo je i do toga da su ljudi kući donosili ili slali izvana neki novac. Do početka 2010-ih iz Moldavije je otišlo oko milijun ljudi (procjenjuje se da danas u Moldaviji živi oko 2,6 milijuna, op. M. S.). Tada je već omjer odlazaka u Rusiju i Europu došao na pola-pola. Aktivno se odlazilo u Italiju, Grčku... No i tu se radi o osobnim tragedijama, o ženama koje nisu nužno više ni mlade, a protuzakonito po nekakvim poljima prelaze granicu između Bugarske i Grčke i slično. Mnoge su prevarili i ostavili izgubljene, bez novca, u zemlji čiji jezik ne znaju.
Radi se tu o stotinama tisuća djece koje su odgojile bake i djedovi, a neka starija su čak ostajala sama živjeti jer su im oba roditelja odlazila nekamo u Italiju naći posao kako bi ih mogli podići na noge, omogućiti im više obrazovanje.
S vremenom je taj moldavski gastarbajterski proces prešao u civiliziranije, normalnije okvire. Stotine tisuća pokušale su otići van s cijelim obiteljima i zaraditi nešto za pokretanje biznisa u Moldaviji. Nekima nije uspjelo jer nisu znali kako se to radi, ali većina tih početnih inicijativa slomljena je zbog korupcije. Ovdje u Kišinjevu možete vidjeti da se gradi mnogo stambenih objekata. Ne grade se postrojenja za proizvodnju, uredski prostori… Svi grade samo stanove jer to je ono što kupuju naši ljudi koji žive u inozemstvu. Bez obzira na kvalitetu gradnje, kupuju jer to im je način ulaganja u uvjetima kada zbog posvemašnje korupcije, prisutne u vrijeme svih vlada, država nije stvorila uvjete u kojima se biznis može razvijati.
Okruženje u kojem predstavnici nekog državnog organa neće doći k biznismenu kako bi mu uzeli privatizirano ili opljačkali stvoreno, nego ga educirali i pomogli mu, stvorili povoljne porezne uvjete… Taj aspekt također predstavlja golemu tragediju jer Moldavija ima ogroman potencijal od ulaganja Moldavaca koji žive i rade u inozemstvu. Onih tristo tisuća Moldavaca u Italiji na godišnjoj razini proizvode BDP usporediv s nacionalnim BDP-om cijele Moldavije.
A svi gastarbajteri skupa, njih više od milijun, mnogo puta premašuju moldavski BDP. To su ljudi u aktivnoj dobi, radni, prilagodljivi i imaju visoka primanja u usporedbi s moldavskima. A depopulacija je danas jedan od glavnih problema s kojima se zemlja nosi.
Pročitajte i ovo
Postoje i pozitivni aspekti. Poslije 2014. (godina aneksije Krima i pokretanja rata u Donbasu, op. M. S.) premoćna većina emigranata počela se seliti u Europsku uniju, Veliku Britaniju i Sjevernu Ameriku. Sada sveukupno tih više od milijun ljudi barem jednom godišnje dolazi kući i razgovara s rodbinom, prijateljima - ili se trajno vraća u Moldaviju. Bez obzira na to što je Moldavija jedno konzervativno društvo, ljudi mijenjaju ono što se naziva mentalitetom. Imamo stotine tisuća ljudi koji su imali mogućnost usporediti: otići malo živjeti i raditi u Rusiju, a zatim u Češku ili negdje drugdje, pa usporediti kakav je odnos prema njima, u kakvom su stanju društvo i razvoj.
Samit Europske političke zajednice početkom mjeseca u Bulboaci okupio je lidere gotovo svih europskih država; bio je to najveći vanjskopolitički događaj u povijesti Moldavije, injekcija samopouzdanja za proeuropske reforme i budućnost Moldavije, kao i prilika za političko, vojno, sigurnosno i civilno povezivanje raznih struktura Moldavije s onima iz zemlja Europske unije i Velike Britanije. Što još u ovom trenutku Europska unija radi za Moldaviju?
Radi mnogo, i to sad već u duljem vremenskom rasponu. Kad govorimo o susjedstvu Unije, Moldavija je, gledano po glavi stanovnika, najizdašnije financirana zemlja iz proračuna EU-a. Događaju se i otvaranje tržišta, financiranje razvojnih projekata, potpora demokraciji, slobodnim medijima, a i stimuliranje reformi. Radi se o metodi uvjeravanja političkih elita koje su se u raznim periodima nalazile na vlasti. Europska unija mnogo je pomagala Moldaviji i ranije u teškim situacijama. U vrijeme COVID-a, recimo.
Sada pomaže sa zbrinjavanjem izbjeglica, pa i elementarno – pomaže Moldaviji da održi stabilnost proračuna. Energetska kriza zadala je jako težak udarac našoj zemlji. Cijena plina povećala se sedam i pol puta u godinu dana. Sedam i pol puta! Država je bila primorana davati subvencije stanovništvu, pogotovo najsiromašnijem sloju. Oko polovice tih subvencija pokrila je pomoć Europske unije.
Osim toga, EU pomaže razvoju moldavske infrastrukture za dostavu plina iz alternativnih pravaca kako ne bismo u potpunosti ovisili o dostavi iz Rusije, i kako nas ne bi mogli stalno ucjenjivati. To je jako velika promjena. Sve do 2021. godine Moldavija nikada u povijesti nije kupila nijednu molekulu plina ni od koga osim od ruskog Gazproma. Da, sada je teško, skupo je, ali barem ne ovisimo o njihovu diktatu, nema više toga da se ljudi pred Novu godinu pitaju hoće li ujutro 2. siječnja biti plina ili neće.
S obzirom na rat u Ukrajini, geopolitičke promjene u Europi i pad ruskog utjecaja, kakvu budućnost očekujete za regiju Pridnjestrovlje?
Očekujem mirnu, apsolutno reintegraciju u sastav Moldavije u roku od, recimo, pet godina.
