2. tisućljeće - Kosovo nastanjuju Iliri od kojih potječu današnji
Albanci
6. stoljeće - Srbi počeli naseljavati područje koje krajem 12.
stoljeća postaje središtem srpske monarhije
14. stoljeće - Trgovci iz Dubrovačke Republike (danas hrvatski
Janjevci) naseljavaju dio Kosova i dobivaju velike povlastice od
tadašnjih srpskih vladara
1389. - Težak poraz Srba na Kosovom polju kod Prištine označio
početak turske vladavine sve do početka 20. stoljeća.
1912-1913. - Balkanskim ratovima Srbija osvaja Kosovo, a Crna Gora Metohiju (zapadni dio). Ti dijelovi postaju dio Kraljevine Srbije, odnosno Crne Gore.
1915-1918. - Tijekom Prvog svjetkog rata Kosovo okupiraju
Austro-Ugarska i Bugarska, a završetkom rata u sastavu je Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). Kolonizraju ga Srbi i Crnogorci, što izaziva napetosti. Kraljevina Jugoslavija provodi velikosrpsku politiku i ne priznaje Albancima ni nacionalna prava ni jezik.
1941.- Tijekom Drugog svjetskog rata Kosovo postaje dijelom
fašističke Albanije, pod nadzorom Italije, a manji dijelove pripojeni Njemačkoj i Bugarskoj. Fašisti potiču albanski nacionalizam i 100.000 Srba biva protjerano, a 10.000 ubijeno.
1943-1944. - Kapitulacijom Italije, Nijemci preuzimaju kontrolu nad Kosovom, a krajem rata pokrajina je oslobođena i uključena u poslijeratnu FNR Jugoslaviju, kasnije preimenovanu u SFRJ.
1974. - Novim ustavom SFRJ Kosovo dobiva status Autonomne pokrajine u sastavu Srbije s vlastitim predsjednikom, premijerom i mjestom u predsjedništvu Federacije. Velikim albanskim prirodnim priraštajem dolazi do nesrazmjera te kosovski Albanci čine 90 posto stanovnika pokrajine.
1980-1981. - Albanci prosvjeduju i traže službeno priznanje Kosova za ustavnu republiku. Vlasti nasilno guše prosvjede albanskih studenta, raste međuetnička napetost.
1987. - Pred srpskim prosvjednicima koji su neredima izazivali
reakciju lokalnih albanskih policijskih snaga, srbijanski vođa
Slobodan Milošević postavlja se braniteljem srbijanskog naroda
rečenicom "nitko ne sme da bije srpski narod".
1989. - Po Miloševićevu nalogu raspuštena Skupština u Prištini,
ukinuta autonomija Kosova. Albanska većina uzvraća građanskim neposluhom, bojkotom državnih institucija i organizacijom tajnih škola na albanskom jeziku.
28. lipnja 1989. - Predsjednik Srbije Slobodan Milošević povodom 600. godišnjice Kosovske bitke na Gazimestanu drži govor kojim promovira ideje velike Srbije i najavljuje ratove na prostoru SFRJ.
1990. - Samozvani kosovski parlament proglašava neovisnost koju priznaje samo Albanija. Parlament donosi Ustav Republike Kosovo.
1992. - Kosovski parlament organizira nepriznati referendum o
neovisnosti koju podupire 98 glasača, no rezultate ne priznaje
međunarodna zajednica. Raspadom bivše SFRJ, Kosovo postaje dio Republike Srbije. U svijetu nepriznati predsjednik Kosova, Ibrahim Rugova poziva sunarodnjake na "pasivan otpor".
1991-1995. - Srbija naseljava Kosovo srpskim izbjeglicama iz Hrvatske i BiH te stvara etničke napetosti.
1995. - Po završetku rata u BiH ustrojava se Oslobodilačka vojska Kosova (OVK), koja počinje gerilski rat protiv srbijanske policije. Srbi odgovaraju reperesijama i nesrazmjernom uporabom sile.
1998. - Srbijanske vlasti pod pritiskom Zapada obećaju prekid vatre, no mir se krši na obje strane.
16. siječnja 1999. - U selu Račak pronađena tijela 45 albanskih
civila što postaje povod za mirovnu konferenciju u Rambouilletu
(Francuska) koja ne donosi mir između Beograda i Prištine.
24. ožujka 1999. - NATO počinje napade na SR Jugolsaviju i u
78-dnevnom bombardiranju tuče vojne ciljeve i infrastrukturu. S Kosova izbjeglo više od milijun ljudi. Prema različitim ocjenama ubijen od 10.000 do 12.000 Albanaca i 3000 Srba. Najveći pokolji nad albanskim stanovništvom počinjeni tijekom NATO-ovih bombardiranja.
10. lipnja 1999. - Vijeće sigurnosti UN-a donosi rezoluciju 1244,
kojom se uspostavlja misija UN-a na Kosovu (UNMIK) i raspoređuje mirovna snaga KFOR, te određuje povlačenje srbijanskih snaga. Prema raznim ocjenama s Kosova izbjeglo od 60.000 do 200.000 Srba, a ostalo oko 100.000 Srba, uglavnom na sjeveru.
2001. - UNMIK provodi prve slobodne izbore za kosovski parlament. Kosovo dobiva prvog predsjednika. Uspostavlja se višeetnička kosovska policija.
ožujak 2004. - Izbijaju etnički motivirani neredi s 19 mrtvih i više
od 900 ranjenih.
2005. - Kosovski parlament donosi rezoluciju o stvaranju neovisne države.
2006. - Pregovori Beograda i Prištine o konačnom statusu Kosova pod okriljem međunarodne zajednice. No dvije strane ostaju ukopane na svojim pozicijama, jer kosovski Albanci ne pristaju na manje od neovisnosti, a Srbi ne daju više od široke autonomije.
2007. - Posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a za Kosovo, finski
diplomat Martti Ahtisaari predstavlja prijedlog konačnog statusa
Kosova o "nadziranoj neovisnosti" s velikom zaštitom manjina.
26. ožujka 2007. - Sjedinjene Države i Europljani u Vijeću sigurnosti podupiru Ahtisaarijev plan, kojemu se protivi Rusija, tradicionalna saveznica Srbije.
20. srpnja 2007. - Zbog ruskog protivljenja kompromisno rješenje je novi krug pregovora između Beograda i Prištine koji se odvija pod nadzorom Trojke (predstavnik SAD-a, Rusije i Eurppske unije).
10. prosinca 2007. - Trojka utvrdila da pregovori nisu uspjeli.
siječanj-veljača 2008. - Kosovo se priprema proglasiti neovisnost u nedjelju ili ponedjeljak.
Kronologija kosovskih događanja od dolaska Slobodana Miloševića do danas
Dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji 1987. godine i nešto kasnijim ukidanjem autonomije
Kosova i Vojvodine, na Kosovu je produbljena dugogodišnja kriza jer je većinsko albansko stanovništvo odbacivalo stalno prisutne tendencije centralizacije Srbije.
Njihov odgovor bio je izražen u zahtjevu da Kosovo dobije još veću autonomiju od one koju je imalo temeljem Ustava SFRJ iz 1974. godine, a krajem 80-ih godina već se otvoreno govorilo o tome da Kosovo treba dobiti status republike unutar tadašnje jugoslavenske federacije.
U Beogradu je pak počelo rasti nezadovoljstvo zbog ustavnih
rješenja iz 1974. koja su autonomnim pokrajinama Vojvodini i Kosovu omogućavala punu suverenost u brojnim područjima i donekle ih izjednačila s republikama.
Upravo na tim osnovama Milošević, koji je tada bio na čelu CK SK Srbije, počeo je 1988. godine provoditi "antibirokratsku revoluciju", manipulirajući masama, posebice kosovskim Srbima dovodeći ih u Novi Sad i u ostale vojvođanske gradove, gdje su na mitinzima bili glavni protagonisti Miloševićeve politike temeljene na tezi o navodnoj
ugroženosti Srba, ne samo na Kosovu. U provedbi te politike Milošević je uz pomoć "mitingaša" srušio prvo vojvođansko rukovodstvo, potom albansko i krenuo na put preuređivanja odnosa u Jugoslaviji, što je završilo njenim raspadom i ratom.
Na mitinzima 1988. i 1989. godine Milošević je osobno najavio smjene na Kosovu i uhićenje tadašnjeg prvog čovjeka Kosova Azema Vllasija, pred masom koja je skandirala "Uhitite Vllasija".
Kosovskim Srbima Milošević je u travnju 1989. godine u Kosovom polju poručio "Nitko ne smije da vas bije!", obećavši da će ih država Srbija zaštititi od navodnog albanskog progona. Slijedilo je masovno okupljanje na Vidovdan (28. lipnja 1989. godine), na proslavi 600-te godišnjice kosovske bitke, na kojem je jasno kazao da u njegovoj politici "niti oružane bitke nisu isključene" čime je praktički najavio oružani raspad bivše Jugoslavije.
Kosovski Albanci odgovorili su velikim prosvjedima, u kojima je bilo i žrtava, kao i prosvjednim višednevnim silaskom 1300 rudara u rudnik Stari Trg, kod Kosovske Mitrovice. Ostavku na dužnost bila je prisiljena dati čelnica kosovskog Saveza komunista Kaqusha Jashari. Ubrzo je uhićen i Azem Vllasi, koji se na čelu kosovskih dužnosnika protivio ustavnim amandmanima zbog ograničene autonomije Kosova, a zbog sve većih prosvjeda na Kosovu njegovo je djelovanje ocijenjeno kao neprijateljsko, za što je i osuđen. U veljači 1989. godine na Kosovu je uvedeno izvanredno stanje.
Godine 1990. Milošević donosi i novi Ustav Srbije, kojim ukida najveći dio autonomije Kosova i Vojvodine, a iduće godine povlače se združene jugoslavenske policijske snage s Kosova, koje su tamo bile od 1981. godine, te počinje raspad Jugoslavije.
Kosovski Albanci, predvođeni svojim liderom Ibrahimom Rugovom, izabranim za predsjednika, tada su odgovorili proglašenjem Republike Kosovo, koju Srbija nije priznala, pojačavši teror nad kosovskim Albancima koje je nazivala "separatistima".
Na Kosovu se tad stvaraju dvije paralelne stvarnosti, jedna srpska, jer Srbi i ostali lojalni režimu u Beogradu drže vlast, te druga albanska, s obzirom da su Albanci izbačeni iz svih struktura vlasti. Kosovski Albanci u godinama koje su uslijedile organizirali su svoje paralelne škole i ostale institucije.
Krajem 1996. godine oni su se i oružano organizirali, osnivajući Oslobodilačku vojsku Kosova (OVK), koja se počela suprotstavljati srbijanskoj policiji i vojsci. Nasilje nad Albancima dovelo je do intervencije NATO-snaga u ožujku 1999. godine, koja je trajala 78 dana. Intervencija je obustavljena nakon što je Milošević potpisao tzv. Kumanovski sporazum, na temelju kojega je Kosovo postalo teritorij pod nadzorom UN-a i KFOR-a, međunarodnih sigurnosnih snaga.
Zbog ratnih zločina počinjenih na Kosovu krajem 90-ih Haški sud je optužio Slobodana Miloševića, tadašnjeg predsjednika Srbije Milana Milutinovića, kao i više vojnih i policijskih generala, kojima je suđenje pred tim sudom u tijeku.
Srbija od dolaska KFOR-a i uspostave civilne misije UN-a na Kosovu 1999. godine nije imala nikakvu faktičku vlast, osim političkog utjecaja na Srbe koji su ostali živjeti u rijetkim kompaktnim sredinama, ali je vlast stalno tvrdila da je Kosovo neotuđivi dio Srbije, što je uneseno i novi Ustav krajem 2006.
U ožujku 2007. posebni izaslanik UN-a Martti Ahtisaari dostavio je Vijeću sigurnosti UN-a prijedlog plana za "nadziranu neovisnost Kosova", u kojem je predviđena i visoka zaštita srpske manjine na Kosovu. Taj su plan kosovski Albanci prihvatili, videći ga kao dobru osnovu koja će dovesti do neovisnog Kosova, ali ga je službeni Beograd odbacio, tražeći izravne pregovore Beograda i Prištine o Kosovu.
Pregovori, vođeni u više navrata tijekom prošle godine pod vodstvom posredničke trojke Kontaktne skupine (Rusija, SAD i Europska unija) nisu donijeli nikakav rezultat, jer su obje strane ostale na svojim stajalištima, Srbija da je Kosovo njen neotuđivi dio, a Kosovo da je rješenje njegova konačnog statusa neovisnost.
Unatoč okončanju izravnih pregovora krajem prošle godine, Srbija se i dalje zauzima da se pregovori nastave i odbacuje bilo koju odluku o Kosovu koja bi bila donesena izvan Vijeća sigurnosti UN-a, te osporava i najavljenu misiju EU-a, koja bi na Kosovu trebala zamijeniti UNMIK bez nove rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o Kosovu.
