Sabina Tandara Knezović: Priča iz zemlje u kojoj smrt mirišeš u zraku

Pročitajte i ovo Klimatske promjene Katastrofa: Gromovi i poplave ubili više od 100 ljudi, proglašeno izvanredno stanje Optužbe na račun administracije Mučno svjedočenje američkog marinca o povlačenju iz Kabula: "Vidio sam mrtve suborce kako leže oko mene, nadređeni su sve znali"

Zbog mjera opreza prvo što smo dobili bila je pancirka i šljem. Sjedamo u blindirano vozilo i krećemo prema vojnoj bazi. Vozimo se Violet road-om. Cesta, kažu mi, na kojoj ljudski život ne vrijedi ništa. Štapovi sa zavezanom krpom utaknuti u zemlju uz asfalt znak su da je tu netko poginuo. Na tone smeća po svuda. Djeca trče bosa. Krvavo meso visi na svakom koraku iz takozvanih mesnica. Tamnoputi Afganistanci u grupicama čavrljaju i griju se uz vatru. Tu i tamo prođe pokoja žena u burci. Samo joj se oči vide. Iako je cesta dvosmjerna to ne sprečava lokalce da se voze u suprotnom smjeru. Betonske blokade po svuda. Check pointovi. Afganistanci s mitraljezima. Pitam naše vojnike je li stanje bolje nego prijašnjih godina? Ironično mi odgovaraju je je..jučer je ispred hotela u centru Kabula eksplodirao auto bomba. A nekoliko dana prije ispred Shopping centra taliban samoubojica raznio je trideset civila.

Našim je vojnicima svakodnevno glava u torbi. Oni su mentori. Odlaze u planine i podučavaju neobrazovan i nepismen narod kako bi postali profesionalni vojnici. Bez obzira na neznanje, kažu, žilavi su Afganistanci i imaju duha. No nikad ne mogu biti sigurni da jedan od njih nije potencijalni taliban samoubojica. Prijavi se u vojsku kao Afganistanac, prolazi obuku. Svaki je dan u doticaju s oružjem. I onda.. samo jedan dan aktivira bombu. Kad poubija određen broj ljudi njegova je misija završena. Baš dan prije na sličan način poginula su tri Nijemca. Ili.. postoji slučaj da talibani upadnu u kuću Afganistanca i priprijete mu da ukoliko ne poubija mirovnjake da će oni poubijati njegovu obitelj. I tako opet do jučer miran čovjek postaje ubojica.

Iako sam u zemlji u kojoj smrt mirišeš u zraku – ne osjećam strah. Dolazimo do baze. Srdačni i nasmijani čeka nas dio mirovnjaka 16-tog kontigenta. Oduševili su me svojom ljubaznošću. U uvjetima u kojima rade pružili su mi svoj maksimum. Dobila sam sama svoju sobu u kontejneru. Jedina mi je muka bio 50 metara udaljeni toalet. Ali i na to sam se navikla. Stalno su nas upozoravali perite ruke. Zrak je pun smeća pa onda i bakterija na koje mi koji ne živimo u ovakvim uvjetima nismo otporni. Osim što sam prije puta cijepljena ponijela sam i pravu malu apoteku. Nakon sastanka na kojem smo slušali što smijemo objavljivati a što ne iz sigurnosnih razloga, otišli smo na večeru u jedan od mnogobrojnih restorana u vojnoj bazi. Turski!! A sad zamislite kako sam se osjećala kada sam ušetala u prostoriju gdje večera na stotine mirovnjaka iz cijelog svijeta!!! Nisam znala kud da gledam. Testosterona na pretek i jedna plavuša.
Na kraju smo večeri u portugalskom kafiću, ne bi vjerovali, igrali tombolu. Iako su preko dana naoružani do zuba navečer se malo opuste. Simpatično je bilo gledati hrpu francuskih i portugalskih vojnika koji krate večer igrajući se sa toliko žara. Naši su ipak skloniji pogledati televiziju ili zaigrati stolni nogomet ili partiju šaha. U ovim teškim uvjetima rada nastao je i Kabul blues. Uspomena na poginulog francuskog kolegu.

Umorna polako otišla sam do svog kontejnera. Uzela toaletni pribor i otišla u mrak. Otuširala se i time razbila svoju prvu muku. E zaspati je bilo teže. A na uzglavlju šljem!!

Na njegovom licu vidjelo se da mu pancirka ide na živce. Umoran i izmučen od puta redovnim linijama stigao je vrhovni zapovjednik među svoje vojnike. Nakon večere mu se prispavalo no put do spavaone ga je razbudio. I tako je do dva u noći igrao stolni nogomet. Iako ga je sutra čekao težak dan i ustajanje u cik zore. Odlazak u palaču Afganistanskog predsjednika Karzaia. Stalno ista procedura. Navuci pancirku, stavi kacigu. Sjedaj u blindirani auto. Na ulazu u ograđeni blok gdje se nalazi predsjednička palača sto provjera. Dočekao nas je mladi Afganistanac. Trebali smo proći sigurnosnu provjeru. Kako sam bila jedina žena odvojio me je od mojih muških kolega i odveo u neku prostoriju u koju ni on sam nije ušao i rekao mi pokucaj na druga vrata lijevo. Unutra su me dočekale tri mlade žene zamotane u marame. Jedna mi je skinula jaknu, druga uzela torbicu a treća se dohvatila mene. Neću u detalje kako je taj pregled izgledao, al reći ću vam samo da sam ostala u šoku. Bez osobnih stvari ali ni olovke mog osnovnog alata otišla sam u novinarsku sobu. A Karzai, poglavar zemlje u kojoj su žene osobe drugog reda u kojoj završe u zatvoru jer su silovane, na press konferenciji se beskrajno trudio pokazati koliko je demokratičan i koliko pazi da žene prve postavljaju pitanja…moš mislit!!

Pancirka cca 15 kg…moj ruksak cca 10 kg…kaciga cca 2kg…dolazim do vojnog aviona C-160..i sa svim tim kilogramima na jedvite jade popnem se kroz stražnji dio letjelice. Sjedam u mrežu i tražim pogledom snimatelja koji jadan uz sve ovo još tegli i kameru. Polijećemo na sjever Afganistana. Mazari e Sharif. Iz sigurnosnih razloga, jer ipak je s nama predsjednik, ispaljuju se toplinski mamci ne bi li nam netko skinuo avion. Od buke komunikacija nemoguća. Doživljaj nevjerojatan.

Slijećemo u vojni kamp Marmal. Uredan, pomalo čak i sterilan. Vidi se njemačka stega. Vojnici puno opušteniji. Za razliku od Kabula nitko me nije pitao mogu li to reći pred tobom jer ipak si ti novinar. Situacija je ovdje puno bezopasnija. Za razliku od Kabula ovdje nisu tako učestale pojave bombaša samoubojica. U Mazariu je najveći dio hrvatskog 16-tog kontigenta. Pričaju mi kako je između ostalog njihova zadaća i pomagati lokalnom stanovništvu. Najveća je sreća kada djeci dijele slatkiše. Ne možeš bit bez sentimenta, kažu, kad vidiš kako jedu čokoladu zajedno s papirom. To su djeca koja su gladna koja ne znaju za crtiće. To je narod koji živi na dnu dna. Prosječna životna dob im je oko 45 godina. Žive u potleušicama. Obavljaju nuždu u iskopanim rupama u zemlji. Higijena im je posljednja stavka u životu.

Nije lako našim vojnicima radit u takvim uvjetima. I bez obzira na kojem god dijelu Afganistana bili, zajedničko im je to što svi sa istim žarom odbrojavaju posljednjih mjesec dana misije. Pet mjeseci nisu vidjeli svoje obitelji. Vole sve što ih podsjeća na domovinu. Slušaju hrvatsku glazbu. No na kraju koliko god jedva čekaju da se vrate kućama, malo koji od njih mi je rekao da ne bi ponovno otišao u misiju. Jer oni su profesionalci koje svi hvale. To je njihov posao. Oni su na ponos i čast našoj domovini. Pozdrav cijelom 16-tom kontigentu ISAF-a i hvala im na svemu…