Hoćemo li iz epidemije izaći kao bolji ljudi? Vjerojatno da, oni koji su dobri. Onima koji nisu, ni koronavirus ni bilo kakva druga epidemija, a vidjeli smo ni rat, ne mogu pomoći. Cijeli se svijet nalazi u posebnoj situaciji, nekoj vrsti izolacije. Ne izlazimo iz kuće, radimo od kuće, ne družimo se, ne šetamo, djeca ne idu u vrtiće i školu, ne idu na igrališta...
Nema tržnica, nema restorana, kafića... Gorivo uzalud pojeftinjuje jer se malo tko vozi, televizori i tableti, a možda i pokoja knjiga postali su nam najbolji prijatelji. Sve se promijenilo, nekima se teško pomiriti sa situacijom nemoći, s metodom borbe iz nekih prošlih vremena koja se zove karantena. Rade se planovi što ćemo sve činiti kad sve ovo prođe.
''Više ću se družiti s prijateljima, neću više nikad reći da nemam vremena za kavu, bit ću više na zraku, češće ću ići baki i djedu, zvat ću mamu da joj kažem da je volim, neću vikati na djecu, neće mi smetati gužva na putu do posla niti ću komentirati onog tipa koji je obukao džemper na trenirku.''
Aha, moš mislit. Kao što od ponedjeljka idemo na dijetu, kao što od 1. siječnja svake godine postanemo bolji i prestanemo pušiti, kao što od iduće plaće počinjemo štedjeti, kao što krećemo u teretanu, kao što zovemo mamu svaki dan da joj kažemo da je volimo, kao što nakon svakog pogreba kažemo da se više nećemo sekirati zbog gluposti.
Kad sve ovo prođe, neće se više pljeskati s prozora. Neće se više pljeskati. Neće se više ni gledati kroz prozor. Opet ćemo biti u sto problema. Opet će nas živcirati onaj ''tko ti je dao dozvolu'' vozač koji se želi ubaciti preko reda, živcirat će nas gužva u dućanu, a rade samo dvije blagajne. Živcirat će nas i ta spora blagajnica kojoj smo jučer pljeskali. Živcirat će nas što već dva dana pada kiša, pa što je zimi hladno, a ljeti vruće, što u autobusima starija gospođa ne da otvoriti prozor ili što je propuh zbog onog dečka koji je prozor otvorio. Smetat će nam spori internet, smetat će nam što je voće samo izvana izgledalo lijepo, smetat će nam kamenčić u cipeli kad budemo šetali, ali i to što nije spustio dasku. Smetat će nam susjeda koja od 7 ujutro dinsta luk, smetat će nam što nemamo mjesta za parking, propast će nam svijet kad u kavu stavimo sol umjesto šećera. Plakat ćemo zbog dana loše frizure, stajat ćemo pred prepunim ormarom i nećemo imati što obući, smetat će nam kiša, ali i sunce od kojeg se bolje vidi prašina u stanu...
Da, bit ćemo opet ljudi. Zato, strpimo se, ostanimo doma, da ko čovjek možemo nekome reći da juha nije dovoljno slana. Ili da je preslana. Ali ja ću svejedno nazvati mamu da joj kažem da ju volim.
