Koliko je mama bitna - nema dovoljno dobrog odgovora na to pitanje. Lidija, Marina i Irena mame su djece kojoj su transplantirani bubrezi.
Pročitajte i ovo
Marina Frlan kaže da je oduvijek htjela biti mama. To nikad nije bilo sporno, ali sporan je bio početak. Nakon nekoliko godina braka suprug i ona došli su do dijagnoze da su vrlo male šanse da mogu prirodnim putem začeti dijete.
"Moram priznati da je to više supruga pogodilo. Ja sam mislila 'mladi smo, danas medicina napreduje, ima i djece koju možemo posvojiti'. Postojale su opcije", ispričala je Marina. Na kraju su se odlučili za oplodnju in vitro i iz prvog pokušaja dobili Filipa.
Sretna vijest, a onda komplikacije
Vijest da je Marina trudna bila je divna za obitelj, ali u 12. tjednu trudnoće liječnik je ustanovio anomaliju u bebinu trbuhu i rekao da stvari ne izgledaju dobro. Marinu je uputio u bolnicu gdje su joj nakon niza ultrazvukova sugerirali prekid trudnoće.
"Čujete, a ne vjerujete. Kako? Beba je tu? Miče se", prisjetila se Marina traumatičnih trenutaka. Jedan liječnik rekao joj je ako ne želi prekinuti trudnoću, da mora biti svjesna da riskira svoj život.
Još jednom suprug i Marina otišli su kod liječnice kod koje su radili IVF. I ona je rekla da situacija nije dobra. Liječnici su, naime, mislili da beba ima cistu oko bubrega.
"Doktorica je zvala svoju kolegicu nefrologicu da pita za mišljenje. Objasnila joj je situaciju i ona je odmah rekla dijagnozu, odnosno da smatra da se radi o začepljenju u mokraćnoj cijevi. Beba je mokraću zadržavala u sebi. I kako normalno ne piški, ne mogu se razviti bubrezi", prisjetila se Marina. Liječnica ih je poslala u KB "Sveti Duh" doktoru Matijeviću.
Prva stvar koju mu je Marina rekla bila je: "Ja trudnoću ne prekidam." On joj je odgovorio: "Znam, zato ste tu." Napravio joj je ultrazvuk, a onda je uslijedilo pražnjenje bebina mjehura. Marini je rečeno da kod tog zahvata postoji mogućnost da beba ne preživi.
"Tu sam se slomila, ali stvarno slomila. Vi to slušate cijelo vrijeme, ali kad to ponovo čujete, jednako jako zaboli kao i prvi tren", ispričala je Marina. Zahvat je, srećom, prošao dobro. A nakon toga pokazalo se i da jedan bubreg nešto radi, što je bila dobra vijest.
Trudnoću je Marina izgurala do 32. tjedna, a onda se Filip morao roditi. Liječnici su je bodrili, a Marina je plakala. U jednom trenutku čula je Filipa kako plače i to je za nju značilo da je tu, da je živ i da će se boriti.
Transplantacija bubrega
Kaže da je cijelo vrijeme vjerovala da će Filip sve preživjeti i da će se izboriti za sebe. Filip je nakon poroda prebačen u Klaićevu bolnicu, a bio je star samo tri dana kada mu je napravljena prva operacija. Iz bubrega su mu ugradili cjevčice da može mokriti, a nakon te operacije uslijedio je novi šok. Marina je još uvijek bila na Svetom Duhu kada joj je suprug rekao da moraju u Klaićevu prije nego Filipa prebace na Rebro.
"Pričala sam mu. Pjevala sam mu. Znam da sam mu govorila, ne znam zašto mi je to u tom trenutku bilo bitno, da dođe doma, da sam mu pripremila krevet s lavićima i da je on moj hrabri lav. To sam mu non-stop ponavljala", priča Marina o trenutku kada je vidjela sina. Na njezino pitanje hoće li Filip živjeti, liječnik je odgovorio da ne zna.
Iako je dijaliza kod tako malog djeteta bila teško izvediva, ipak je krenula i trajala je do sedmog dana, a onda je Filipu puklo debelo crijevo.Uslijedile su i druge komplikacije.
Prije dolaska kući dječak je u bolnici proveo punih šest mjeseci, i to na odjelu intenzivne njege. Marina i suprug živjeli su dan po dan, a najsretniji je bio onaj kada je Filip konačno stigao kući.
Ali tu problemima nije bio kraj. Počeci su bili vrlo iscrpljujući. Nakon nekog vremena Filip je prešao na noćnu dijalizu, zbog čega Marina i suprug gotovo 3 i pol godine nisu spavali.
U međuvremenu se dogodila jedna lijepa stvar. Oko Filipova prvog rođendana Marina je ostala trudna prirodnim putem. Nakon uredne trudnoće na vrijeme se rodio zdravi dječak Marko.
Istovremeno, Filipove bitke i borbe su se nastavile. Često je završavao u bolnici, a prije četvrtog rođendana stanje se jako zakompliciralo. Dobio je upalu potrbušice i dijaliza više nije dolazila u obzir. Dječak je svaki dan visio u koncu, a onda se dogodila transplantacija.
Filip je dobio bubreg svoje mame, a cijela ova priča govori o nevjerojatnoj snazi jedne majke.
I Irena je kćeri donirala bubreg
Sličnu priču ima i Marinina prijateljica Irena. Njezina kći Anja koja sad ima pet godina također je morala transpantirati bubreg. Rodila se, naime, s bubrezima koji su radili dosta oslabljeno. Do Anjina osmog mjeseca uspjeli su izdržati bez dijaliza, ali onda su uslijedile sve veće komplikacije i zastoji bubrega, zbog čega su u konačnici krenuli na dijalizu.
Anja je bila na dijalizi do četvrte godine kada je dobila novi bureg, koji joj je također donirala mama. Nekoliko mjeseci kasnije, baš na Anjin rođendan, došlo je do velike komplikacije i Anji su taj isti bubreg morali izvaditi van, ali uslijedila je uspješna replantacija.
"Sad je Anja super", kaže Irena.
Irena i Marina zajedno s mamom Lidijom članice su udruge "Mame hrabrice" u sklopu koje svojim iskustvom i znanjem pomažu drugim roditeljima koji prolaze isto. Lidija, inače majka četvero djece, na čelu je udruge. Njezina kći Julija ima 7 i pol godina, a prije godinu dana i ona je dobila novi bubreg.
Troje djece na operaciju je išlo u Lyon. Kako su objasnile majke, Hrvatska je što se tiče odraslih uspješna, ali kada su u pitanju djeca, kod nas se obavljaju sve transplantacije osim bubrega.
Naravno, tri mame hrabrice u svim su ovim životnim izazovima imale veliku podršku svojih supruga. Što su im oni poručili, pogledajte u videu u našoj galeriji, a propuštene emisije Život priča priče pogledajte OVDJE.
