Daleko od građanskog ili zdravstvenog odgoja, ili lekcija iz 1945. i 1991. u udžbenicima povijesti. Pravih problema u obrazovanju puno je više, a sustav ih ignorira već godinama.
Pročitajte i ovo
Nikad se o obrazovanju nije govorilo kao proteklih dana. Nikad se toliko ljudi nije zabrinulo oko budućnosti hrvatskog školstva. I nikad se politika i svjetonazori nisu toliko uvukli u školske klupe kao ovih dana.
Kako je ministar učenike prozvao na prosvjed
Kada je ministar Predrag Šustar pred našim kamerama u travnju, učenike Srednje škole Glina pozvao da svoje nezadovoljstvo obrazovanjem pokažu na ulicama i poručio im „Iskreno, ja se prosvjeda ne bojim“ zasigurno nije ni pomišljao da će mjesec i pol poslije toga prosvjed na glavnom zagrebačkom trgu okupiti, prema službenim policijskim brojkama, 25 000 ljudi koji su na ulice izašli dati potporu Cjelovitoj kurikularnoj reformi.
Martina Bolšec Oblak novinarka je i reporterka Dnevnika Nove TV koja je zajedno s kolegicom Srnom Bijuk radila na projektu 'Zemlja znanja' kojim se željelo upozoriti na probleme u školstvu.
Ministar je u Glini poslušao srednjoškolce. Požalili su kako nemaju perspektivu u svojem gradu, nemaju praksu i teško se zapošljavaju, ekonomisti su nezadovoljni jer maturu polažu po istim pitanjima kao gimnazijalci, iako imaju manju satnicu i sažetije gradivo.
Sve to iz prve ruke ministar je čuo u sklopu projekta Nove TV „Zemlja znanja“. Pokrenutog kako bismo dali doprinos raspravi o kurikularnoj reformi.
Kada je riječ o školskom gradivu, javnost se na noge diže najčešće kada se spomene pitanje građanskog ili zdravstvenog odgoja, te obrada sadržaja Domovinskog rata u udžbenicima povijesti.
Ali ono što muči politiku, ne muči učenike i profesore. Zato smo kroz „Zemlju znanja“ obišli desetak hrvatskih škola, prelistali brojne udžbenike, razgovarali s više stotina učenika, profesora, pedagoga, ravnatelja. Sve kako bismo provjerili gradivo onih predmeta o kojima nitko ne raspravlja.
Ovo nije tekst o analizi Cjelovite kurikularne reforme. To ćemo to prepustiti stručnjacima. I svima onima koji se tako osjećaju.
Što smo otkrili?
Teškom mukom, ali pronašli smo važeći plan i program informatike. Koji je napisan 1994. godine. I u njemu stoji kako se podaci spremaju na disketu. Učenicima smo podijeili diskete i zamolili ih da ih stave u računalo. Naravno da nisu mogli, jer otvori za diskete se na računalima ne proizvode odavno. Srećom, o disketama se više ne uči u školama jer po zastarjelom planu i programu više se ne pišu ni udžbenici.
Informatika, kao jedna od osnovnih znanja u 21. stoljeću u Hrvatskoj je izborni predmet. Učenici traže više informatike, pa je i sam ministar najavio kako bi ipak trebala biti obavezan predmet.
Nažalost, problem ne leži samo u informatici.
Lektire se ne čitaju. Čast izuzecima, ali budimo iskreni - čitaju se skraćene verzije lako dostupne na internetu.
Proteklih se tjedana dosta raspravljalo o „Juditi“.
Mnogi bi, kada bi ušli u učionice, mogli ostati razočarani stvarnim stanjem. Jer kada smo učenicima, i to odlikašima, dali da na glas pročitaju stihove temeljnog djela hrvatske književnosti – nisu ih znali niti izgovoriti. Kako onda netko očekuje da će ih razumijeti? Kome to nije jasno, otvoreno mu prosljeđujemo poziv jedne profesorice hrvatskog jezika za dolazak na sat gdje se 15- godišnjaci trebaju prisliti na čitanje Marulićevog djela kojeg ne razumiju.
„Juditu“ naravno ne treba izbaciti, ali sustav treba mijenjati tako da učenici zavole čitanje i da su motivirani da knjigu sami žele pročitati.
Kada smo kod hrvatskog jezika, profesori sve teže ocjenjuju zadaćnice. Neprestano tipkanje na mobitelu i računalima ne utječu samo na sve gori rukopis, već i na loše pismeno izražavanje.
Školarci neprestano, uz moderne tehnologije, pronalaze načine kako izbjeći obveze i učenje. U jednom smo razredu zadali matematički zadatak za čije je rješavanje bila potrebna logika. Jedan je učenik odmah izvadio mobitel na kojem ima aplikaciju pomoću koje fotografira zadatak, a rješenje mu se ispiše na ekranu. Minimalno truda, no zadatak ipak nije riješio jer nitko nije znao postaviti jednaždbu.
Neusklađenost i preopterećnost gradivom
Sjećate li se plošnjaka, kolutićavaca ili krvnog lakunarnog sistema morskih zvijezda? To je gradivo biologije. Dok se uče sve vrste beskralježnjaka, malo tko zna položaj organa u tijelu ili razliku virusa i bakterija.
Iz povijesti uče se napamet datumi, bitke, a tek na kraju 8.razreda i o povijesti Hrvatske i Domovinskom ratu. Srednjoškolci ne znaju što se slavi 5.8. i zašto je taj datum važan za hrvatsku povijest.
Gimnazijalci imaju 17 predmeta, a samo iz hrvatskog jezika u jednom razredu imaju 500 stranica literature. Gradivo materinjeg jezika neusklađeno je sa stranim jezicima. Prezent iz hrvatskog uči se u šestom razredu, a iz engleskog godinu dana ranije.
Poznavanje glazbe provjerili smo jednostavnim eksperimentom. Pustili smo pjesmu „She loves you“ The Beatlesa. Nitko ju nije prepoznao. „Tsunami“ Jelene Rozge prepoznali su svi učenici u razredu. I dodali kako većina njih sluša narodnjake.
Iz geografije šestaši moraju znati nabrojati rižišta uz azijske rijeke, ili vrste klima u određenim dijelovima Afrike. Zato o vlastitoj zemlji uče tek u osmom razredu! U četvrtom razredu osnovne škole iz prirode i društva djeca, koja tada imaju deset godina, uče o povijesti Hrvatske od stoljeća sedmog sve do ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Definicije lako nauče, ali pokušajte sami nekom desetogodišnjaku objasniti pojam NATO-a ili Europske unije tako da ga on zaista shvati.
U škole smo odveli i značajne hrvatske pojedince
Znanstvenika Ivicu Puljka, stipendisticu Harvarda Ivu Ružić, gimnastičara i europskog prvaka Marija Možnika, poduzetnika Luku Abrusa, inovatora Ivana Mrvoša te mladu znanstvenicu s doktoratom MIT-a, Teu Žakulu, znanstvenika Ivana Đikića- ugostili su učenici u cijeloj Hrvatskoj.
Cilj je bio s njihovim stečenim iskustvom, nerijetko i u inozemstvu, sjesti u školske klupe – i vidjeti koliko je gradiva ostalo u sjećanju, a koliko toga im nikad nije niti trebalo.
Svi su se složili u jednom – gradivo ne smije biti lagano, ali učenici moraju naučiti kako učiti s razumijevanjem i zanimanjem.
A najveći teret na kraju je na – učiteljima, nastavnicima i profesorima. Oni su najvažniji ljudi boljeg obrazovanja, i njih treba pitati najviše pitanja kada se donose odluke oko toga što će se i kako predavati u učionicama.
Gdje se rodiš – tako se obrazuješ
Hrvatska je među svim europskim zemljama na dnu po izdvajanju za obrazovanje, a škole se financiraju iz blagajni gradova ili županija. Koliko i kakvo će znanje učenik dobiti ovisi i o tome gdje se rodio. U zemlji postoje škole s pametnim pločama i stijenama za penjanje u dvoranama, a s druge strane postoje škole u kojima nastavnici sami kupuju wc papire. 121 škola u Hrvatskoj uopće nema sportsku dvoranu.
Kada je kroz „Zemlju znanja“ posjetio vukovarsku osnovnu školu Nikole Andrića, koja na svojoj fasadi još uvijek ima ostatke gelera, ministar Šustar obećao je obnovu. Na što su mu učenici poručili kako teško vjeruju u to, jer im se, iako su 12- godišnjaci, čini kako je obnova vodotornja prioritetnija. Ali zato smo mi ovdje, kako bismo pratili kada će mališani konačno u školu kakvu zaslužuju.
Zemlja znanja
Koliko smo zemlja znanja najbolje oslikava podatak kako se na javni natječaj za najvažniju reformu obrazovanja, na temelju koje bi se trebali obrazovati i unuci naših unuka, iz kojeg god razloga, javila tek jedna jedina osoba.
U zemlji gdje je, zbog optužbi na političke pritiske, na kraju ta ista reforma znatno usporena.
Međutim, kvalitetna reforma, tko god ju na kraju i na koji način provodio, itekako je nužna. Osim ako ne želimo neprestano zatvarati oči pred time da djecu učimo znanja za kviz ili ocjenu, a ne za život. Jer dok napamet uče o fluvijalnim reljefima, ne znaju ispuniti opće uplatnice, napisati životopis, ne znaju što znači platiti porez.
Ovaj kratki presjek onoga što se uči u školama, naravno, ne odražava sliku svakog školskog sata, razreda ili škole. Ali to su iskustva prikupljena s terena – od ljudi koji su u sustavu desetljećima. O tim iskustvima nikad se nije govorilo u Hrvatskom Saboru, na sjednicama Vlade, niti jedna politička stranka ili udruga, nitko nije izdao priopćenje kako bi upozorio na sramotan program informatike koji je stariji od samih učenika.
A to su problemi iz učionica, dječja razmišljanja i bitke koje vode prosvjetari. To su problemi onih za koje se ova reforma i provodi.
Samu reformu treba graditi i na temelju pozitivnih primjera. Profesora koji motiviraju djecu, i u uvjetima i s programima koji su zastarjeli.
Učenika, koji su u sustavu koji ih koči, ipak gladni znanja.
Ohrabruju zato uspjesi naših učenika, koji prkose nebrigi države, i redovito u zemlju donose medalje s međunarodnih olimpijada. Upoznali smo stotine vesele, inteligentne i motivirane djece, koji zemlji mogu dati puno više.
Samo kada bi ona, s iskrenim ciljem boljeg obrazovanja, konačno zaista i postala zemlja znanja.
