Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Šparoge nisu iz Istre nego iz Perua, mandarine nisu iz Opuzena, nego iz Pakistana, jabuke nisu iz bakina dvorišta nego iz Južnoafričke Republike - u jednoj košari naše domaćice često su ujedinjeni svi kontinenti. Vrijeme u kojem smo se ponosili aromatičnim okusima našeg domaćeg voća i povrća definitivno je prošlo. Najčešće nemamo pojma odakle je ono što jedemo, još manje znamo zašto je tako.


Voće i povrće stiže nam sa svih kontinenata, kamionima, brodovima, cestama, morima, oceanima. Prošle smo godine uvezli 300.000 tona voća i povrća, u vrijednosti od gotovo 290 milijuna dolara, a nije riječ samo o egzotičnim vrstama koje nisu tipične za naše područje. Mladi krumpir stigao nam je iz Maroka, Cipra, Brazila, Egipta, Izraela, Austrije, Francuske, Grčke, Makedonije, Nizozemske i Španjolske. Suhe i svježe smokve jeli smo iz vrtova Italije, Turske, Južnoafričke republike, Islanda, Kine, Sirije, Mađarske i Grčke. U čemu je problem?

Vezani članci Minijaturna žetva Žetva je ove godine potpuno propala, morali su se pohvaliti urnebesno minijaturnim plodovima Slika nije dostupna Danas smo tri svinjska odreska platili 15 kuna, a prije tri mjeseca...

'Ovo je kupus iz Slovačke, ovo je kupus o kojem govorimo, dobre kvalitete i jeftiniji možda 30 posto nego Hrvatski', rekao je Nikola Vrcan kojem se ekipa 'Provjerenog' obratila iz tri razloga. On je proizvođač, izvoznik i uvoznik voća i povrća. Posao je počeo prije 20-ak godina. '90. godine se osjetilo da nešto ne štima, pojavio se Milošević, vidio sam da će to biti vraga u Hrvatskoj. I za vrijeme socijalizma nije bilo dovoljno hrane, imali su jednu politiku što su radnike slali u grad, gradili tvornice, zemljište se napustilo, falilo je hrane', ispričao je Vrcan. Nestalo je i češnjaka, pa je po njega Vrcan krenuo na Daleki istok. 'Sjeli smo ja i Kinez u avion, otišli smo u Peking, obišli Kinu. Češnjak je bio jeftin, kvalitetan, dobar i jeftin u Kini, krenuo sam sa češnjakom i tu je bila dobra zarada', kaže Vrcan.

Češnjak osim iz Kine u Hrvatsku uvozimo iz Čilea, Egipta, Nizozemske, Italije, Mađarske. Ukupno gotovo 2.500 tona prošle godine, a najveći je dio upravo iz Kine. 'Po meni, jedini osnovni razlog zbog kojeg se toliko uvozi može biti niska cijena koja je nekada znatno niža nego naša cijena, a u nekim slučajevima, kao što bi bili primjeri voća uvezenog iz zemalja Europske Unije, onda vrlo često atraktivnost pakiranja, kvaliteta pakiranja, prilagodljivost pakiranja', rekao je prof. Dr. Tomislav Jemrić s Agronomskog fakulteta u Zagrebu te dodaje da su hrvatska klima, čisto i plodno tlo slobodno od raznih zagađenja idealni su za uzgoj. Naši su proizvodi skuplji jer ih nema dovoljno, naročito izvan sezone.

'Zaista je porazno kada se vidi da je naša proizvodnja bresaka i nektarina jednaka koliki i uvoz. Uvjeti za uzgoj bresaka i nektarine u Hrvatskoj su zbilja jako povoljni', kaže Jemrić. Ali iz nekog razloga ne proizvodi se dovoljno, a mala količina robe uz našu potražnju znači i više cijene, što trgovce tjera preko granice. Dežurni krivac je, naravno, država.

'Država je donijela fenomenalne zakone, imate super zakone, čak do 40-50 posto subvencije, to je izmišljeno, nama se na istoku čude! Međutim do tih novaca je malo teže doći, to je problem. Ako bi se došlo do tih novaca, apsolutno je proizvodnja isplativa čak i bez toga', kaže Vrcan te je poantu opisao na primjeru mrkve.

'Mi u Francuskoj plaćamo mrkvu jednu kunu. Znači na tu mrkvu dajemo namete, PDV, carinu, zaštitnu carinu, prijevoz - jednu kunu i više. Znači francuski proizvođač dobije za mrkvu jednu kunu, naša država dobije kunu', kaže Vrcan. A da bi Nikola uzgajao mrkvu, država bi morala izdvajati iz proračuna. 'Država puni proračun od carina, poreza i PDV-a, vidite koliki je uvoz. Ja vas uvjeravam da je u ovim zimskim vremenima 70 posto uvoz voća i povrća. Tu je PDV, tu je carina, tu su telemani. Eto, to puni proračun. A za proizvodnju mora potrošiti, oni meni moraju pomoći. E sad vi odlučite je li im to paše ili ne paše. Nažalost je tako', kaže Vrcan. Razlozi tolikog uvoza tu ne prestaju. I Nikola i profesor Jemrić koji surađuju s malim proizvođačima naglašavaju drugu stranu medalje.

'Nije samo problem u državi, problem je i u ljudima, problem je u mentalitetu, proizvodnja se razjedinila, proizvodnju treba ujediniti, proizvodnju treba okrupniti', kaže Vrcan. 'Da imaju ujednačenu ambalažu, ujednačen način pakiranja i jedinstven nastup na tržištu i onda bi s dovoljnim količinama kvalitetne robe, ja vjerujem, mogli postići puno više', kaže Jemrić.

No, razlozi nisu bitni kupcima, bitna im je kvaliteta. Voće i povrće nekad do Hrvatske putuje tjednima, jer, primjerice grah ipak mora stići iz Argentine, Egipta, Kirgistana, Kine, Meksika, Japana i s Filipina. I grožđe treba ostati jestivo dok stigne iz Južnoafričke republike, Maroka, Namibije, Kostarike, Sudana, Zambije, Japana ili Zimbabvea. 'Jedini način je održavanje takozvanog hladnog lanca i to od berbe do prodaje krajnjem kupcu', kaže Jemrić, stručnjak za skladištenje voća, te dodaje kako na niskim temperaturama voće može izdržati taj put i nema straha od štetnih pesticida. 'U Čileu može biti dopušteno recimo nekakav pesticid ili slična kemijska stvar poslije berbe, no ako ta kruška dolazi u Hrvatsku u kojoj to nije dopušteno onda plodovi koji su namijenjeni izvozu u Hrvatsku ne smiju biti tretirani na takav način', kaže Jemrić.

Ali, nisu pesticidi jedina opasnost, već i trulo voće te razne bakterije i virusi. Da se ne dogodi nešto što ne bi smjelo i takva hrana dospije do naših stolova brine se granična sanitarna inspekcija. Nevaljali proizvodi šalju se natrag ili se uništavaju. Svaka sljedeća pošiljka tog proizvođača prolazi kroz višestruke kontrole.

Svi se slažemo u jednom - Hrvatska doista ima potencijala. Ali iz nekog razloga nema dovoljno voća i povrća za naše potrebe, a kamoli za izvoz. Zato šačicu zemalja u koje izvozimo nećemo ni spominjati. Samo ćemo se nadati da će se situacija promijeniti. 'Ja sam spreman svake godine osobno smanjiti za 20 posto uvoz povrća. Vjerujte mi da sam na to spreman i to potpisujem i garantiram. Pod uvjetom da se zemljište okrupni i da me država prati. Smanjit ću svake godine za 20 posto, nema nikakvih problema', rekao je Vrcan. Osim hrane, Hrvatska uvozi rogove, kosti, lišće i spermu. Ali o tome nekom drugom prilikom.