Privatizacija je obveza Vlade koju nije ispunila godinama, a sada u završnici pregovora s Europskom Unijom mora to zaključiti. S druge strane, nitko u godinama recesije ne gradi brodove, a oni su u Hrvatskoj skupi, dok su, primjerice, u Kini puno jeftiniji. Godine oklijevanja sada su došle na naplatu, a banski dvori krivca ne mogu traži bilo gdje drugdje, nego među svojim redovima.
>> Produžen rok za privatizaciju brodogradilišta
Kada razgovarate s Vladinim dužnosnicima i ljudima koji se bave brodogradnjom, oni za naša brodogradilišta kažu da ona zapravo ne vrijede ništa. S obzirom da u brodogradnju godinama nismo ništa ulagali, u Banskim se dvorima nadaju kako bi vrijednost svih šest brodogradilišta bila oko 3,5 milijardi kuna. S druge strane, jamstva iznose 12 milijardi kuna, koja će na sebe preuzeti država, odnosno sami porezni obveznici.
Brodogradilišta su danas vreća bez dna, koju plaćaju porezni obveznici, no tamo rade ljudi, koji svaki mjesec primaju plaću. Preneseno u brojke, nekih 30.000 radnika ovisi ovisi o brodogradnji. Godišnje se u Hrvatskoj proizvede 8 do 10 brodova, dok se u Kini dnevno proizvede isti broj brodova. Gubitak svakog proizvedenog broda koji uplovi u more iznosi oko 10 milijuna dolara, a mi smo u dva desetljeća dali 20 milijardi kuna za sanaciju brodogradilišta, odnosno svakih 18 mjeseci spašavali smo ta brodogradilišta, no bez rezultata.
Za svakog građanina to znači godišnje izdvajanje od 222 kune, ili još slikovitije, tim smo novcem mogli sagraditi autocestu od Zagreba do Ploča, no taj scenarij se nije dogodio, jer tu autocestu gradimo drugim novcima, dok smo spomenutih 20 milijardi potrošili na spašavanje utopljenika.
