Jedan od najvećih državnika u britanskoj povijesti Winston Churchill umro je prije pola stoljeća, 24. siječnja 1965. godine. U danima nakon smrti više od 300 tisuća Britanaca poklonilo se ispred njegova lijesa omotana u Union Jack i izložena u Westminsteru.


Smrt Winstona Churchilla malo je koga iznenadila. Imao je 90 godina i pretrpljen težak moždani udar dva tjedna prije. Ali malo se tko nije složio da njegov odlazak predstavlja završetak epohe i simbolični kraj britanskog imperija.

Vezani članci Vozač kamiona / Ilustracija Njemcima prijeti britanski scenarij: Niske plaće vozača kamiona mogle bi dovesti do kolapsa opskrbe David Amess, britanska policija Nožem u crkvi više puta izbo britanskog zastupnika, policija ubojstvo nazvala terorističkim činom

"Britanija više nije velika sila", rekao je Charlles de Gaulle kad je čuo vijest. S njim su se složili i britanski komentatori. "Nema više divova", napisao je povjesničar Sir Arthur Bryant. "Sunce je zašlo nad Britanskim Carstvom", rekao je predavač na Oxfordu A. L. Rowse.

Šešir i cigare pretvorio u ikone

Chruchill je vodio Britaniju u najtežem razdoblju njezine povijesti 20. stoljeća i s ruba poraza je odveo do pobjede. Ispod njegove nadaleko poznate političke tvrdoglavosti, iza šešira i cigare koje je pretvorio u ikone, krio se pisac bogata opusa i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, loš student, telentirani slikar i brižan otac.

Volio je učiti, ali ne i da ga se uči

Rođen u aristokratskoj obitelji, odrastao je u palači sa 187 soba, koja je izgrađena početkom 18. stoljeća za njegova pretka, prvog vojvodu od Marlborougha.

Pohađao je privatnu školu za dječake Harrow, jednu od najprestižnijih privatnih škola u zemlji s višestoljetnom tradicijom. Nije bio dobar učenik. Pao je na prijemnom, ali je poslije ipak primljen. Borio se s ocjenama. "Uvijek sam bio spreman učiti", napisao je jednom. "Ali nisam uvijek volio da me se uči". Za posjeta svojoj staroj školi, ratne 1941., izgovorio je jednu od svojih najpoznatijih rečenica: "Nikad se nemojte predati. Nikad se nemojte predati. Nikad, nikad, nikad."

Postao vojnik

U britansku vojsku stupio je na kraju 19. stoljeća, u zenitu njezine vojne moći. Pridružio se husarima i službovao u Indiji i Sudanu. Sudjelovao je u posljednjem britanskom velikom konjičkom napadu 1898. godine. Po napuštanju vojske postaje ratni izvjestitelj. Kao takav je zarobljen i pobjegao iz burskog zatvora u Južnoj Africi i probijao se 450 kilometara do slobode u Mozambiku.

Ministar mornarice

U parlament je prvi put ušao 1900. kao član Konzervativne stranke. Nezadovoljan socijalnom politikom torijevaca prelazi liberalima četiri godine poslije. Godine 1911. imenovan je Prvim lordom admiraliteta, odnosno ministrom mornarice. Iako je znatno unaprijedio britansku ratnu mornaricu, podnosi ostavku 1915. nakon Galipoljske bitke u kojoj nije izravno sudjelovao, ali je taj pohod s katastrofalnim posljedicama bio njegova ideja. Konzervativcima se vratio 1922., ušao u vladu i do 1929. i poraza te stranke na izborima bio ministar financija.

Ratni premijer

Churchill je bio jedan od prvih koji je prepoznao opasnost koja prijeti od Adolfa Hitlera i 30-ih je godina postao najveći zagovornik britanskog naoružavanja. Do 1938. bio je i najveći kritičar premijera i stranačkog šefa Nevillea Chamberlaina i njegove politike popuštanja Njemačkoj. A ovaj ga je 3. rujna 1939., na dan kad je Britanija objavila rat Njemačkoj, pozvao u vladu i ponovo imenovao ministrom mornarice.

Njemačko osvajanje Norveške 1940. dovelo je do toga da je Chamberlain ostao bez podrške u parlamentu. Za novog premijera kralj George VI. imenovao je Churchilla. Nekoliko sati poslije nacisti su počeli s invazijom na zemlje Beneluxa, a dva dana poslije ušli su u Francusku. Britanija je bila sljedeća.

Novi premijer brzo je osnovao koalicijsku ratnu vladu u kojoj su bili čelnici svih stranaka. Postavio je inteligentne i sposobne ljude na važne pozicije. Mjesec poslije stupanja na dužnost održao je jedan od svojih legendarnih govora u parlamentu, upozorivši da "bitka za Britaniju samo što nije počela".

Pobjeda nad nacističkom Njemačkom

Stvorio je legendarno savezništvo i razvio blisko prijateljstvo s Franklinom Rooseveltom i njih su dvojica na čelu svojih zemalja, uz veliku sovjetsku pomoć, pobijedili nacističku Njemačku.

Imao je Churchill naravno i mana. Uz to što je previše pio, previše pušio i previše maštao o opstanku Carstva kad je svima bilo jasno da su mu dani odbrojani, birači mu nisu vjerovali da će poslije rata uspjeti oporaviti uništenu zemlju. Vjerojatno zato jer su ga birači smatrali "samo ratnim premijerom", u lipnju 1945. izgubio je izbore i predao vlast laburistima Clementa Atleeja, koji će ispostaviti odličnim za taj posao.

Idućih šest godina Churchill bio je vođa oporbe i nastavio je utjecati na svjetska pitanja. Za posjeta Sjedinjenim Državama, čiji je postao prvi počasni građanin, još je jedan njegov govor ušao u povijest. Metaforom o spuštanju "željezne zavjese" upozorio je na sovjetsku dominaciju na istoku Europe.

Nakon općih izbora u listopadu 1951. još se jednom vratio u Downing Street broj 10. Njegov zadnji premijerski mandat bio je obilježen nizom vanjskopolitičkih kriza i kontinuiranim padom britanske vojne moći, carskog prestiža i snage. Nezadovoljan takvim razvojem događaja, izmučen lošim zdravljem i moždanim udarom koji je bio skriven od javnosti, Churchill se povukao s vlasti 1955. Član parlamenta ostao je do 1964., godine prije smrti.

Pogreb pretvoren u trijumf

Kraljica je dala instrukcije da Chruchillov pogreb mora biti "razine koja doliči njegovu mjestu u povijesti", odnosno najveći državni pogreb za neku neokrunjenu glavu još od vremena ispraćaja vojvode od Wellingtona više od stoljeća prije. Elizabeta II. osobno je došla, prekršivši tradiciju da britanski suvereni nazoče pogrebima samo članovima svoje obitelji.

Diljem zemlje zastave su spuštene na pola koplja, novine su tiskale opširne eulogije, crne trake nosile su se na rukavima, Big Ben nije zvonio, nogometne su utakmice otkazane, a učitelji su odustali od dugo planiranog štrajka. Bio je to najveći izljev emocija u britanskoj javnosti od rata.

Lijes je Westminstera na lafajetu vožen ulicama Londona i brodom je plovio Temzom. Posebno je dojmljiv trenutak bio kad su operateri dizalica na gradilištima uz Temzu nagnuli njihove kranove, jedan po jedan, kao na pozdrav.

Njegov je lijes na kraju procesije na stanici Waterloo ukrcan na poseban vlak do malene crkve u Oxfordshireu, gdje su pokopani njegovi preci. Nije htio, kao Nelson i Wellington, biti pokopan u katedrali svetog Pavla u Londonu.

Churchillova supruga je na kraju tog, za nju emotivno teškog dana, kazala da to "nije bio Winstonov pogreb nego trijumf". (Hina)

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook  

Još brže do svakodnevnih vijesti prilagođenih tebi. PREUZMI novu Još lakše do najnovijih vijesti o poznatima. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju