Iako je 89% ljudi svjesno klimatskih promjena, više od 80% i dalje ne čini ništa. Očito, svijest sama po sebi ne mijenja ponašanje, presudni su prihvaćanje i primjena. Mnoge lokalne prakse poput sadnje mangrova, skupljanja kišnice ili uzgoja otpornih usjeva uopće se ne prepoznaju kao “klimatska akcija”. Bez podrške i vidljivosti ostaju izvan službenih strategija. Kad ostanu nevidljive, zajednice gube povjerenje u vlastitu mudrost. Ljudi se osjećaju nemoćno, uvjereni da njihov doprinos nije važan. Zato stručnjaci naglašavaju: otpornost se gradi zajednički. Potrebna je vjera, podrška i uključivanje zajednica. Klimatske odluke ne donose se samo u uredima državne i lokalne vlasti, već i na poljima, u selima, među ljudima koji već djeluju.
