„Kakav svijet želimo predati onima koji će doći poslije nas; djeci koja odrastaju?“


Put do raja nije lak, pun je glogova trnja, postoje putokazi, ali su zarasli, česti su odroni… Znam mnoge koji su krenuli tim putem, ali još se nisu javili. Možda su zastali u čistilištu ili idu okolnim putem. Mi, srećom, nismo puno zapinjali – za četiri sata iz Drašečeg vrha stigli smo do Žumberačkog raja, baš dobro oznojeni.

Vezani članci Slika nije dostupna Neobičan pijetao plijeni pažnju - zar stvarno ne želi zamazati svoje nožice? Slika nije dostupna Neobičan prizor - poštari golim rukama izvukli olupinu iz šume

Pratili smo naporno hodočašće dva grkokatolička svećenika Žumberačkog vikarijata Križevačke Eparhije, koji su pozorno slušali Papinu encikliku Laudato si, te je odlučili provesti u djelo.

Nenad Krajačić, župnik Pribića I Pečnog i Marjan Jeftimov, župnik Kašta i Sošica dali su si zadatak “popraviti“ pogled prema kapeli na Draščem vrhu, koji je kvarila olupina Fićeka kontraša, koji je tridesetak godina trunuo u obližnjem šumarku .

„Kakav svijet želimo predati onima koji će doći poslije nas; djeci koja odrastaju?“ Ovo pitanje nalazi se u središtu Papine enciklike i ono je potaklo svećenike da se nakon prošlotjedne duhovne obnove pozabave konkretnim tjelesnim akcijama, zajedno s “pravovjernim“ članovima udruge Zelene stope, Librićem Vladimirom, Romeom Ibriševićem i Kristijanom Brkićem, nadzornikom u parku prirode Žumberak – Samoborsko gorje, navuku rukavice, pritegnu gurtne i s Renault Kadjarom odvuku Fićeka do raja. Naravno, žumberačkog. Taj nam je bilo najbliži.

Odveli bismo ga i do reciklažnog dvorišta, ali ga nema u blizini. Kod Petra će ova olupina postati izložak i spomen na ljudsko ponašanje prema ovom rajskom krajoliku. Priznajem, bio sam uzbuđen jer nikada nisam bio na sličnom mjestu, a Krajačić i Marjan bili su već ondje. Kažu mi da je i biskup Kekić ondje bio… Onda sigurno nije loše. Već na ulazu, kako je i red, dočekao nas je Petar osobno s hrpom ključeva. On je naime vlasnik imanja, preziva se Miljenović, a Žumberčanin je od rođenja.

Petar nas nije pitao za grijehe, nego jesmo li gladni i žedni. Mi njega nismo iz pristojnosti pitali ni za zmije, ni za drvo ni jabuke, ni Evu, a kamo li za batine koje su navodno baš iz raja izašle. Za onih 72 djevice, koje bi trebale navodno biti tu negdje, bilo je iluzorno pitati kada je jasno da ih toliko nema ni na na cijelom Žumberku. Petar nas je kao pravi domaćin počastio pastrvom sa žara, krumpirićima i salatom ubranom iz vrta.

„To je uobičajeni jelovnik u raju petkom“, govori Petar kao da se pravda. „Svratite li ovdje neki drugi dan imamo i ono što nudi i svaki drugi civilni restoran“.

Uz domaću zlevanku na brzinskom vjeronauku od svećenika smo saznali da je najnovija papina enciklika dobila svoje ime sukladno zazivu svetoga Franje „Hvaljen budi, Gospodine moj“ (Laudato si', mi’ Signore), koji u Pjesmi stvorova podsjeća na to da je Zemlja naš zajednički dom i da je isto tako poput sestre s kojom dijelimo postojanje i poput majke je koja nas prima u svoje naručje. Mi sami smo Zemlja. Samo naše tijelo sastavljeno je od zemaljskih elemenata, čiji zrak nam daje dah i čija voda nas oživljuje i obnavlja.

A ovdje na Žumberku, hvala dragomu Bogu, čistog zraka, zemlje i vode ne fali. „Svi znamo čega fali i zašto su anđeli pali“, govore svećenici. Ali…

Sada se ova zemlja, zlostavljana i opljačkana, žali i jauci joj se pridružuju jaucima svih napuštenih u svijetu. Papa Franjo nas poziva da ih osluhnemo, pozvavši svakoga pojedinačno i sve zajedno – pojedince, obitelji, lokalne zajednice, narode, kao i međunarodnu zajednicu – na ekološko obraćenje, prema riječima svetog Ivana Pavla II, što znači promijeniti smjer, uz pretpostavku ljepote i odgovornosti u zauzetosti za naš zajednički dom.

Papa Franjo istodobno priznaje da se osjeća sve veća svijest i osjetljivost za okoliš i za brigu o prirodi; sazrijeva iskrena i bolna zabrinutost za ono što se događa na našem Planetu, podiže pogled nade koja prožima cijelu encikliku i svima šalje jasnu i nadom ispunjenu poruku: čovječanstvo je još uvijek sposobno za zajedničku suradnju pri izgradnji našega zajedničkog doma; ljudsko je biće još uvijek u stanju posredovati na pozitivan način; i nije sve izgubljeno, jer su ljudska bića sposobna poniziti se do krajnosti, sposobna isto tako i sebe nadići, vratiti se, odabrati dobro i obnoviti se.

Gore navedena mala, ali hrabra, ekološka ekipa živi je svjedok da je sve nabrojeno i napisano točno. Posjet Žumberačkom raju osokolio nas je za nove akcije, za nova čistilišta, kako na Žumberku, tako i u cijeloj nam domovini.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook