'Sjetim se svih tih drugih prijatelja, Vesne nema, Žaca nema, Crvenog nema, nikoga nema'

To su bile žene koje su u Vukovaru živjele, imale svoje obitelji, vodile normalan život, a onda ih je 1991. iznenadio rat. Rame uz rame, sa svojim muškim kolegama, branile su Vukovar. Mnoge od njih s puškom na ramenu bile su po rovovima, neke su radile u bolnici. 20 godina kasnije, osnovale su udrugu Braniteljice Vukovara.

Pročitajte i ovo 33. obljetnica Diljem Hrvatske zazvonila crkvena zvona u spomen na žrtve Vukovara: Evo kako je sve izgledalo kolona sjećanja Bulj: "Četnik Vučić ima popis naših nestalih iz bolnice", Primorac inzistira da Srbija konačno kaže istinu

'Mogla sam otići ili ostati. Ja sam odlučila ostati i boriti se onako kako znam', rekla je Marija Katić, vukovarska braniteljica. Za ženu neobično, Marija je uzela pušku i krenula u obranu svoga doma.

Na pitanje je li je bilo strah, odgovorila je: 'Koju budalu nije strah?' Sa suborcima bila je ravnopravna. Mnogi od njih više nisu među živima. 'Sjetim se svih tih drugih prijatelja. Vesne nema, Žaca nema, Crvenog nema, nikoga nema', kaže Marija.

Dok se Marija borila s puškom u ruci, doktorica Mirjana Semenić Rutko u vukovarskoj je bolnici spašavala živote. 'Tu jedan leži, drugi ispod njega', prisjeća se Mirjana. 'Svi smo bili jedno i to je bilo jedno iskustvo koje se ne može zamijeniti ni sa čim', dodala je.

Prisjećaju se ove hrabre žene tužnih, ali i pokojeg sretnog trenutka iz ratnih 90-ih. 'Znali su mi tako trpati u džep neke bombone. Onda jedan zapali pa kaže 'ajmo doktorice jedna partizanska', ispričala je Mirjana koja će sutra iz svoje bolnice krenuti na mimohod sjećanja. Marija za to nema snage.

'Jako mi je teško, ne idem nikada u kolonu sjećanja jer ne mogu. S balkona kroz zavjesu ih gledam gdje mi svijeća gori', kroz suze kaže Marija. I 20 godina poslije Marija ne dvoji što bi učinila da opet treba braniti svoj dom. 'Ja bi to sve ponovila', zaključila je.