Vrgada je otok na kojem vrijeme kao da je stalo, a pustoš koja se uvukla u svaku poru života.
Pročitajte i ovo
Svako jutro prema Vrgadi putuje 40-ak štruca kruha. Točno u 10:30 kruh stiže na otok. I to je jedini dio dana kada se ondje osjeti živost, uz mali tračak nade za jedinu trgovinu.
„Čak razmišljamo da bismo zatvorili tamo od Nove godine do 5. mjeseca jer jednostavno ne možemo pokriti sve troškove“, kaže Živko Matulić, vlasnik trgovine.
Poštar dolazi dva put tjedno, svećenik jednom
Poštar ovdje svrati dva puta na tjedan, svećenik jednom. Na Vrgadu se ne može automobilom. Na, kako je zovu, „klupi mudrosti", koja je zapravo položeni drveni stup, odvija se jedini oblik društvenog života.
Zoran umirovljeničke dane provodi u otočnoj galeriji.
„Tu nedostaje, ono što se kaže, briga države za same otočane i ti zakoni koji su dobri jednostavno se ne primjenjuju“, kaže Zoran Krpetić.
Na Vrgadi zimi živi 150, mahom starijih stanovnika. Do kopna mogu četiri puta na dan, vikendom samo dva.
Ali zabave je malo.
„Znate što mi smeta? Zapostavljeni smo, brate“, kaže Jovanka Punoš.
Zimi je sve zatvoreno osim jednog kafića. Aktivno je 6 bratovština, koje brine iseljavanje.
„Bez novih radnih mjesta nema života na otoku“, kaže Mirko Punoš, predsjednik bratovštine sveti Nikola.
U školi četvero učenika
Odrazilo se to i na školu u kojoj je četvero učenika.
„Kad sam bio u nižim razredima, bilo je 14 ili 15 učenika“, kaže Vlatko Brnin, učenik osmog razreda.
„Tu baš i ne vidim budućnost na ovom otoku“, kaže Danijel Brnin, učenik sedmog razreda.
Uz sve manje djece, Vrgada polako tone u san - uz svega 30 minuta putovanja do kopna. Tako blizu, a tako daleko.
