Biti prijatelj nije nešto što se uči u školi – to se bude i postaje. To vrlo dobro zna Kristijan Trupković, jer da se u školi učilo kao obavezni predmet kako biti drag i pristojan, s puno se toga on ne bi morao suočavati.
Pročitajte i ovo
"Doma se znalo događati da ti se smiju, rugaju. Osjetiš da ti se rugaju i to nije ugodno, ali ja sam tek u sedmom razredu skužio da ja šepam, najiskrenije. Ja sam se družio cijelo vrijeme sa zdravima kad sam bio doma, a tamo smo u školi bili svi jednaki tako da ja nisam imao neki pojam o sebi da ja šepam", govori Kiki i dodaje kako je tek kada se vidio na videosnimci sa šahovskog turnira shvatio da šepa.
Vedrina mu je pomagala da se izvuče. Smijeh je uvijek iz svega bio izlaz, ali i obrana od zlih jezika.
Odmalena na leđima nosi vrlo težak križ – oštećenje živaca i donjih ekstremiteta zbog čega i danas otežano hoda.
Roditelji su njegovoj mami, Ani Trupković, pružili najveću potporu, a onda je i ona za svoga jedinca snagu izvlačila iz izvora za koje nije ni znala da postoje.
"Otac je rekao da ne postojim"
"To što sam odrastao bez oca je imalo jako veliki utjecaj, pogotovo u srednjoj školi kada svima manje više hormoni podivljaju u nama. Mene je tadašnja djevojka nagovorila da pokušam stupiti u kontakt s ocem. Ja sam ga nazvao, a on je mene zanijekao, rekao je da ja ne postojim. To je psihički na mene utjecalo", prepričava svoju priču Kiki.
Otac je spakirao kofere i napustio njihovu bitku, ostavio ih da je izguraju sami. Za previše promišljanja, Ana nije imala vremena – ubrzo je preuzela i njegovu ulogu.
Ana je imala posao sve dok tvornica nije otišla u stečaj, a onda je, kao i mnogi tada, dobila otkaz.
Od tada je prošlo 20 godina. Tu i tamo pomaže kumici Nadi na obližnjem placu pa tako uspiju skupiti koju kunu, barem da ručak bude na stolu. Sa 2250 kuna s kojima žive nisu naviknuti luksuz.
Možda skromno, ali s puno ljubavi u ovom se domu priprema hrana, jer kuhanje je Kikijeva najveća strast. Iako je završio srednju grafičku školu, kuhača je postala njegov omiljeni alat, a volio bi otvoriti svoj restoran. S knedlom u grlu mama dijeli iste želje. U mnogim je područjima u životu već dokazao da može.
Za njega u životu ne postoje prepreke
Izgurao je školovanje, pa i prekvalifikaciju za kuhara, uz to je godinama igrao tenis i odrađivao naporne treninge. Za njega u životu ne postoje prepreke koje on ne može, ako ne preskočiti, onda zaobići. A jedino što sada želi jest naći posao. U tome postoji još jedna prepreka.
U Dugoj Resi u kojoj živi, ugostiteljski objekti ne traže radnike, a do Karlovca ili Zagreba on jednostavno ne može. Tada ključnu ulogu u njegovu životu preuzima prijateljica Tea Golubić. Upoznali su se preko društvene mreže prije 5 godina i od tada su nerazdvojni.
Tea je odlučila pokrenuti humanitarnu akciju, mobilizirati susjede, sugrađane. Kada svi upoznaju Kikija i vide njegovu silnu želju i volju da radi, svi će poželjeti sudjelovati u ostvarenju tog cilja.
Video za automobil
Zato je Tea snimila video o svom prijatelju, onakvom kakvim ga vidi ona koja ga najbolje poznaje.
Cilj akcije je prikupiti novac kojim će Kikiju kupiti automobil s prilagođenim komandama, auto koji će Kikiju pomoći da se zaposli, da zaradi novac. Svim srcem kao njegovi prijatelji, tako i sam to želi. Ne želi moliti milostinju, već odužiti se vlastitim trudom majci koja je toliko u životu žrtvovala zbog njega.
Svakodnevni odlazak na mjesto koje je većini postalo rutina, Kikiju je nedosanjani san.
Ali on nema namjeru odustati. Svaku večer na spavanje odlazi s mišlju: "Možda je sutra taj dan, dan kada će primiti poziv poslodavca koji će mu reći: čestitam, primljeni ste!"
Možda je baš sutra taj dan koji Kiki čeka cijeli život.
