Na Facebook stranici "Dosta je - Ja se vas ne bojim" objavljeno je potresno pismo dvadesetogodišnjakinje , čiji je pokojni otac bio hrvatski ratni veteran.
Dorinu priču prenosimo u cijelosti:
"HRVATSKA POŠTANSKA BANKA (HPB) je 01.03.2017 svim klijentima sa zaštićenim računima koji imaju dugove prema HPB-u odbila isplatiti njihova primanja, te terminirala njihove ugovore bez ikakve obavijesti ili objašnjenja i prodala navedena dugovanja B2Kapitalu.
Zbog duga od 350,00 kuna o kojemu nije bilo obavijesti, HPB je danas odbio isplatiti 2,000,00 kuna od kojih mjesečno živi tročlana obitelj. Jedino objašnjenje je “Promijenite banku. Kod nas više niste klijent.”
Ta tročlana obitelj je moja obitelj - moj očuh, moja majka i ja. Obje smo nezaposlene i tih 2,000,00 kuna je sve što imamo iz mjeseca u mjesec. Željela bih ostati anonimna jer unatoč tome što jedva uspijevamo pokriti sve račune na vrijeme i što ponekad nije najlakši zadatak platiti režije i jesti ostatak mjeseca u isto vrijeme, ne žalimo se - samo želim ovim iskustvom reći drugima u ovoj državi što se događa iz dana u dan.
Kao mnogi moji vršnjaci, “poslije ratna djeca” koji su napustili Hrvatsku, razmišljala sam o odlasku. Rođena sam ovdje i volim ovu državu, volim svoj rodni grad i zaboli me sama pomisao na odlazak.
Danas, unatoč ljubavi prema gradu i državi, odlučila sam otići.
Kakva je to država koja dozvoljava bankama da ostavljaju ljude doslovce bez ičega? Iste one ljude koji su ju stvorili tretira kao samo dno dna - bez imalo obzira o tome kako ti isti ljudi žive i preživljavaju.
Kakva je to država koja izbacuje ljude ih njihovih domova?
Kakva je to država kada u tramvaju možete čuti dječji glas “Tata, ja sam gladan.”?
Kakva je to pravda?
Voljela bih razgovarati s ljudima zaduženim za ovu državu, samo da ih upitam - spavate li mirno?
Jeste li i Vi budni do koje doba noći jer ne možete zaspati, pa umjesto sna razmišljate o neplaćenim režijama i hrani koju ne znate kako ćete staviti na stol?
Može Vas biti sram.
Mirovine, plaće i ostala primanja će biti isplaćena, kasnije ovaj tjedan, tako nam je barem rečeno. Ali ja ne mogu sa praznim obećanjem otići u HEP ili T-Com i time platiti račune. Njih ne zanima zašto mi ovaj mjesec ne možemo podmiriti račune, niti imaju razumijevanja. Više nije čak ni stvar u novcu, iskreno rečeno, riječ je o odnošenju prema građanima ove države.
Nemamo nikakvih prava, niti nam je objašnjeno što, kako i zašto - samo nam se uzima. Sada su počeli uzimati i ono malo što nam je bilo ostalo. Tretira nas se kao životinje.
Smješno mi je ponekad - rođena sam poslije rata i o njemu znam samo ono što sam čula od roditelja - ali u jedno sam sigurna; ljudi koji su branili ovu državu su pogriješili.
Od silnih braniteljskih prava, moj očuh nema ni jedno - niti ih je ikada tražio. Skoro cijeli rat je proveo u takozvanom “borbenom sektoru” kao hrvatski dragovoljac. Moj otac također - od početka do kraja rata - i kasnije radom u Hrvatskoj vojsci nikada ništa nije tražio od ove države. I za što su se borili? Da bi mi, njihova djeca, danas odlazili? Najveća želja većine nas je da postanemo strani državljani.
Najveće pitanje koje imam je zašto?
Zašto se država i političari na takav način odnose prema ljudima koji su izgradili ovu državu, prema ljudima koji su dali dijelove sebe kako bi ti isti političari danas mogli sjediti u sabornici?
Jer niti predsjednica, niti premijer niti svi ministri nisu ostavljali djeliće sebe po ratištima za ovu državu; to su činili ljudi poput mog oca i mog očuha, koji danas razmišljaju o tome kako će staviti hranu na stol.
Kada hrvatski branitelj umre, njegova supruga ili ukoliko je razveden, njegovo dijete dobije složenu hrvatsku zastavu. Pokopan je uz sve vojne počasti i povlastice na koje ima pravo.
Najveća pljuska koju sam ikada dobila je dan kada sam primila očevu zastavu uz “Zahvalu na iskazanoj časti i hrabrosti.”
Mrtvima zastava i cvijeće malo znači, jer tamo gdje idu im više ništa ne treba - pomozite živima dok možete.
U državi gdje je posve u redu uzeti nekome sav novac koji ima, bez ikakvog upozorenja ili obavijesti, bez da mu se da šansa da podmiri dugovanje - u takvoj državi ne želim živjeti. Odavno sam odustala od bilo kakve nade u pravdu ili zakon koji bi zaštitio barem one koji i ovako nemaju ništa.
01.03.2017 je dan kada me je prvi puta bilo sram što sam Hrvatica.
Eh narode moj, neka Vam je laka hrvatska zemlja, jer Vam život sigurno neće biti", piše djevojka.
