Možete li opisati kako ste došli do toga da pjesmom na Facebooku obznanite odlazak sina iz zemlje i svoje osjećaje u vezi s tim? Zašto baš pjesmom?
Pročitajte i ovo
Moji osjećaji su bili pomiješani. Kad sam ostavio ženu na pragu, a sina vozim u Njemačku, odnosno u Zagreb na kolodvor jer nisam dopustio da ga vuku po Hrvatskoj još dodatnih osam do devet sati, htio sam samo da provede prije odlaska što više vremena s nama i da najkraće moguće putuje za Njemačku. Kad sam uslikao one fotografije i kad sam vidio još jednog čovjeka, koji je kao invalid dovezao svojeg sina, emocije su jednostavno proradile i napisao sam usput, dok sam vozio nazad kući, tu pjesmu. Mislio sam o tome, stao, napisao i objavio. Objavim sve svoje pjesme na Facebooku, imam jako puno pjesama.
Inačete pišete pjesme?
Objavio sam tri zbirke pjesama i imam još materijala za devet, ali znate kakvi su naši uvjeti. Kad imaš nešto novaca, onda možeš nešto i objaviti.
Vaš status na Facebooku malo koga je ostavio ravnodušnim, kako se osjećate sad kad vidite reakcije javnosti na vašu objavu?
Očekivao sam najviše od prijatelja koje imam, koji me prate i koji mi pomažu. Imam najviše 150, 160 lajkova za neku (svoju) pjesmu i kad je to krenulo, bilo je to kao poplava. Odjednom nisam više mogao dogovarati na sve komentare, bio sam iznenađen, jer je brojka pregleda rasla iz sekunde u sekundu. Stvarno nisam mislio da će to izazvati toliku pažnju, osjećao sam se kao reprezentativac koji se vraća iz Moskve sa srebrnom medaljom. Doduše meni ta srebrna više znači nego zlato. Dojmovi su još svježi.
U pjesmi ste zapravo dosta toga poručili mnogim roditeljima, mladima, ali indirektno i vlasti. Jesu li vas ljudi osobno kontaktirali na društvenim mrežama i što kažu?
Politiku ne volim, no na izbore redovno idem. Uvijek sam se nadao da će taj moj glas doprinijeti nečemu, da će se nešto promijeniti. Međutim, što dalje vrijeme odmiče, a moje vrijeme kad sam mogao nešto stvoriti je prošlo, barem sam se nadao da će toj našoj djeci biti bolje, kad već nama nije. Ako smo mi morali proći rat, poplave i sve te nedaće, znamo kako je do tog došlo i znamo svi tko je kriv... teško mi je, ne mogu osuditi niti jednu stranu, jer jednako smo svi krivi. No, okrivio sam sebe, vidite u pjesmi. Krivica je svih nas pomalo. Ne vidim da se bilo što više može promijeniti, neki mali trzaji postoje, ali ništa od toga. Kažu da se smanjila nezaposlenost, ali kome to pričaju kad je tih 500.000 koji bi bili na birou vjerojatno negdje u Njemačkoj ili Irskoj. No dobro, ne bih htio politički izazivati nikoga, ali da su moje simpatije prema bilo kome ugašene, jesu.
Sin vam je otišao u Njemačku, kakvi su mu prvi dojmovi?
On je otišao u Bad Wildbad. Umjesto da smo tu (u Hrvatskoj) imali Njemačku, mi idemo tamo. Mi imamo bolje resurse nego ne znam kakva Njemačka. Otišao je nakon što je čekao posao nekih 20-ak dana. Vozi šlepere i položio je sve te moguće kategorije. Snašao se, ima plaću tako da će moći i malo uštedjeti, ali rekao mi je, obećao, da će se čim prikupi nešto novca vratiti. Vidim da to njemu nije to. Zato mi je taj žal još veći, zato što znam da želi biti u Hrvatskoj, ali je primoran otići van.
Za kraj, još jednom objavljujemo Vinkovićeve stihove, posvećene njegovom, ali i svim drugim sinovima Hrvata, koji su primorani tražiti sreću izvan domovine.
Sretan put svim sinovima
Kriv sam, sine, jer nisam lajo,
krivi smo malo pomalo svi.
Teško je bilo i rat je trajo,
dođoše ljudi podli i zli.
Kao termiti na drvo meko,
sisali blago države ove.
Na prvoj crti dok gine neko,
oni na trudu djedova plove.
Potpisom pera samo za kunu,
uzeše firme i radna mjesta.
Debljali konto na svom računu,
radnike mnoge čekala cesta.
A mi smo samo šutiti znali,
virovat jednom biti će bolje.
Maleni čovjek ostat će mali,
nestalo vjere, nestalo volje.
Krenite, djeco, sretan vam put,
u tuđoj zemlji nađite sreću.
Ne vridi biti tužan ni ljut,
iako dugo vidit vas neću.
Možda se jednom sve priokrene,
dođite kući, vratite nadu.
Orite zemlju, lomite stijene,
vratite ponos selu i gradu.
