Marinko ima 33 godine. Iza njega su tri i pol godine odslužene zatvorske kazne u Remetincu i Lepoglavi. O životu koji bi mogao biti predložak za kakav akcijski film priča otvoreno, iako je njegov uvjet za ovaj razgovor bio da mu identitet ipak ne bude objavljen. Kaže kako je to zato što je zatvorska priča iza njega i naprosto želi dalje svojim putem, onim ispravnim, koji je zacrtao još u lepoglavskoj ćeliji. No, isto tako, želio bi da njegov primjer možda pomogne bar nekome od onih koji još traže svoj pravi put.
"Krenuo sam s nekih 17, 18 godina. U svijet kriminala uplivao sam iz znatiželje. Uvijek sam se htio dokazivati, htio sam biti frajer, biti netko važan. Prije nekih pet, šest godina išao sam u Nizozemsku po dva kilograma kokaina koji je trebao doći u Hrvatsku, ali sve se zakompliciralo. Preuzeo sam robu koju sam trebao i dao je, s novcem, vozaču. Ja sam putovao avionom, no kad sam stigao u Hrvatsku, niti je bilo robe, niti vozača ni novca koji sam mu dao. I tu je krenula agonija. Prijatelj i ja pustili smo ga nekoliko dana, da vidimo hoće li se javiti, no od njega ni traga ni glasa. Onda smo ga krenuli tražiti. Pronašli smo ga preko svojih kanala. Izmotavao se da ga je policija zaustavila na granici, pa da je robu nekome dao... Poveli smo ga sa sobom u Zagreb da naplatimo to što nam je dužan, dosta sam ga i "uneredio"... U konačnici je dobio teške tjelesne ozljede, a kada smo se dogovorili da to naplatimo tako da nam prepiše kuću i vozili ga kući, na naplatnim kućicama dočekale su nas policijske barikade... Znao sam da je gotovo i da ću završiti na robiji."
I bio je u pravu. Marinko je uhićen i odveden prvo u istražni zatvor u Remetinec u kojem je proveo deset mjeseci. Kada je obitelj saznala da je uhićen, uslijedio je potpuni šok jer nitko od njegovih najbližih, kaže, nije znao čime se on ustvari bavi.
"U toj situaciji majka je dobila moždani udar, tata šećernu bolest. Supruga isto nije znala da dilam. Za sve njih ja sam se bavio trgovinom i nitko nije sumnjao u nešto što ima veze s kriminalom. Na kraju sam osuđen na četiri i pol godine zatvora za preprodaju droge i otmicu."
Najteži trenutak u zatvoru
Pročitajte i ovo
Odlučio je da će sve to podnijeti. Mislio je da se, valjda, sve to dogodilo s nekim razlogom. Mislio je: Možda je dobro da sam završio ovdje, jer tko zna kako bih završio da sam nastavio s onim što sam radio. I to je već samo po sebi bio veliki pomak za nekoga tko je iza rešetaka, 24 sata svakog dana, okružen ogrezlima u kriminal, kakav je bio i sam.
"Shvatio sam da je to sve što sam radio bilo pogrešno. Da to moram promijeniti. Da ima neki razlog zašto sam tu. U zatvoru bar imaš vremena raditi na sebi. Ako želiš. U ćeliji sam bio s cimerom koji je čitao Bibliju. I ja sam počeo čitati duhovne knjige. I ne samo duhovne. U školi sam pročitao dvije knjige, a u zatvoru sam 'gutao' sve. I pisma koja sam dobivao od roditelja, a u kojima su mi poručivali: Vjeruj. Moli se. Sretnik sam jer su roditelji ostali uz mene. Ja sam bio i ostao njihov sin, bez obzira na sve. Iako su od svoje okoline skrivali da sam u zatvoru, govorili su da sam na radu u Njemačkoj. I to ih je izjedalo. Željeli su prodati kuću, odseliti se. No nisu. I nisu propustili nijedan posjet. Kao ni moja supruga. Kada sam završio u zatvoru, bila je trudna četiri mjeseca."
Vjera, Bog i preobraćenje u samome sebi bili su jedno, no dobiti dijete dok si iza rešetaka, bez mogućnosti da ga vidiš, nešto ipak drugo. I mnogo teže.
"Najteže u zatvoru bilo mi je onda kada sam dobio prvo dijete. Došao mi je komandir u ćeliju, znao sam da je to taj termin kada mi supruga treba roditi. Rekao mi je: Dobio si sina, sve je prošlo u redu. To me sasjeklo, dotuklo... Šok. Suze. Gdje sam ja sada, a žena mi je rodila sina? No, to sam isto prihvatio. To mi je dalo dodatni motiv da izvučem najbolje iz te situacije, da kad izađem van, budem uz svoju djecu."
Kći začeta u Lepoglavi
Da, djecu. Jer, Marinko je, nakon što je premješten u zatvor u Lepoglavi, gdje je služio kaznu, dobio i drugo dijete. Kćer.
"Isto me je bilo strah, ali sam na sve to gledao pozitivno. Znao sam da moj život nije stao u zatvoru, želio sam što prije van, krenuti na pravi put."
Tako je u Lepoglavi Marinko krenuo na radionice odgovornog roditeljstva. Htio je naučiti što više kako bi se pripremio za novu ulogu u svom životu – ulogu oca.
"To mi je puno pomoglo. U zatvor sam ušao bez djece, a kada sam izašao van, nakon tri i pol godine, imao sam dvoje djece. Ispočetka je bilo teško. Nije im bilo jasno da ja sada živim s njima. Nisu željeli ostajati nasamo sa mnom, pa smo imali privikavanje; ostajali su prvo pola sata, pa sat, pa tako dalje... Trajalo je to tri mjeseca. Sjećam se da sam, kada smo prvi put izašli u park, ponio vlažne maramice i stalno sam hodao za njima i brisao ih. Navika iz zatvora. A onda sam shvatio da sva djeca pužu, igraju se u pijesku, padaju i da nitko drugi ne hoda za djetetom i stalno ga briše."
Njegova djeca ne znaju da je bio u zatvoru. Kada odrastu, kaže Marinko, sjest će s njima jednog dana i reći im. Da znaju da takvim putem ne smiju ići.
Osim s vlastitom obitelji, Marinku je po izlasku iz zatvora teško bilo, kako on to naziva, "stopiti se s okolinom". Stari prijatelji, neprijatelji, susjedi, roditelji druge djece u parku...
"Nakon tri i pol godine dolazim kao netko tko je stalno prisutan. Nisam znao kako će mi prići prijatelji, što oni misle o meni, kao i susjedi, no nisam doživio da me netko odbija jer sam bio u zatvoru. Imao sam sreću da su mi pravi prijatelji ostali prijatelji. No, za sve treba vremena. Sada, dvije godine kasnije, vide da sam normalan, da tako kažem, da sam prošlost ostavio iza sebe. Uvijek ima ljudi koji su bezobrazni, ali bože moj..."
Naravno, Marinko nije mogao izbjeći ni one s kojima je bio u kriminalu.
"Odlučio sam da s njima više ne želim, još tamo iza rešetaka. Bili smo na kavama, ali moj stav prema svemu, moje obraćenje, novi ja... Vidjeli su da više ne pripadam njihovu svijetu i to smo riješili."
Marinko je postao "glas"
Kao suprug i otac, morao se pobrinuti za egzistenciju svoje obitelji, no s dosjeom dilera i otmičara to nije jednostavno u zemlji u kojoj posao ne dobivaju ni oni s dvije diplome. Prvo je radio kod prijatelja, a sada je opet počeo samostalan biznis, nakon dva propala pokušaja. Jer drugog načina za sada nema, no ima sreću da supruga radi i uz pomoć roditelja koji nikad nisu dignuli ruke od sina, uspijevaju.
Kada je Marinko izašao iz zatvora nakon odslužene tri i pol godine morao se javljati u Probacijski ured, a godinu dana bio je pod nadzorom. Njegova je voditeljica procijenila da bi Marinkova priča pomogla onima koji su na izlasku iz zatvora ili su već na slobodi, ali imaju problem s integracijom. I tako ga je spojila s Udrugom roditelja Korak po korak, a Marinko je postao njihov "glas".
Udruga uz sufinanciranje Ministarstva za demografiju, obitelj, socijalnu politiku i mlade provodi projekt "Uključeni roditelji" kako bi se smanjila diskriminacija, odnosno poboljšala integracija bivših zatvorenika i njihovih obitelji. U okviru projekta za sada je uključeno šest obitelji u kojima je jedan od roditelja imao iskustvo zatvora, a problemi su, kaže Marina Trbus, voditeljica projekta, širokog spektra i kompleksni.
"Imamo očeve koji po izlasku iz zatvora nisu mogli kontaktirati sa svojom djecom. Iako su na probaciji ili odsluženju kazne, nemaju nikakve kontakte, a već bi im bilo puno da se mogu čuti telefonom, naravno ako ne postoje prepreke i ako roditelj nije bio fizički nasilan. Kontakt nije samo u interesu oca, nego je i u interesu djeteta da ima oba roditelja. Imamo i bivšeg zatvorenika koji je bio ovisnik, sada je ponovno u recidivu pa više radimo s partnericom i djetetom. Slučaj gospođe koja je bila u zatvoru, a čije se dijete teško razdvajalo od majke, uspješno smo savladali, i ona se dobro snašla", pojašnjava Marina Trbus i upozorava kako su više od 50 posto zatvorenika roditelji i o tome sustav treba voditi računa.
Bolja integracija zatvorenika znači i manje onih koji će opet postati recidivisti. Osim toga, vjerojatnost da će da će zatvorenik bez obiteljske potpore u prvoj godini nakon izlaska iz zatvora ponoviti kazneno djelo je šest puta veća od onih koji imaju obiteljsku potporu.
Obiteljska potpora ono je što je i Marinko više puta naglasio. I premda je došao do zaključka kako mu se cijeli njegov trnoviti put dogodio s razlogom, na pitanje da može vratiti vrijeme i promijeniti nešto u životu, što bi to bilo, ipak odgovara: "Ne bih krenuo baš tim putem. I radio stvari koje nisam smio raditi."
