Drago J. nikada nije išao u školu, slavio rođendane, igrao se s prijateljima. U belomanastirskoj Ulici Vladana Desnice, gdje je na broju 26 proveo svojih 59 godina života, o njemu su samo šaputali i nagađali da postoji. Sličilo je to više priči o nekom duhu jer Dragu, tvrde, nikada nisu vidjeli.


Drago nikad nije udahnuo svježeg zraka, niti je vidio nekoga osim svojih ukućana.

Vezani članci Auto na parkiralištu ''Lopov zlatna srca'' ukrao joj auto i onda još prijetio da će joj pozvati policiju Australska policija, ilustracija Tomislav u obiteljskom domu našao mrtvu suprugu i njihovo troje djece: Hrvatica ubila djecu pa sebe?

 A posljednjih gotovo 20-ak godina jedina osoba koja mu se obraćala bila je njegova majka. Što je to televizija ili radio, za što služi kupaonica, Drago nikada nije imao prilike doznati, piše Večernji list.

Živio je u obiteljskoj kući sazidanoj početkom prošlog stoljeća, u trećoj sobi po redu. Prozor prema susjedima nije imao, a na onom prozoru što je gledao u dvorište bile su, kao i na cijeloj kući, rešetke. 

Iz te se sobe nije moglo direktno izići van, već se moralo proći kroz kuhinju, u kojoj je spavala njegova majka. Vrata između sobe i kuhinje bila su preko dana uvijek zaključana. Tek navečer taj bi Dragin zatvor bivao privremeno otvoren. Mati ga je tada, kad bi se spustio mrak, puštala u kuhinju. Slučajni prolaznici vidjeli bi tada u Veronikinoj kuhinji, obasjanoj svjetlošću, siluetu muškarca. Zapazili su da je uvijek sjedio leđima okrenut prozoru. 

Ova nevjerojatna i stravična priča o nesretnomn Dragi izišla je na vidjelo prije mjesec dana kada je umrla Dragina 87-godišnja majka Veronika, koja je svih ovih godina skrbila o njemu.

Njihovo dvorište, govore susjedi, uvijek je bilo za sve otvoreno. Uostalom, mještani su ga koristili kako bi prekratili put iz jedne u drugu ulicu. No, vrata kuće bila su uglavnom zatvorena. A kada bi netko nakratko unutra i ušao, Dragu nije imao prilike vidjeti.

Iz Belog Manastira Drago je, posredovanjem Centra za socijalnu skrb (koji je inače od njegova "zatvora" udaljen tek nekoliko stotina metara), smješten u udomiteljsku obitelj Valeriji Morić u Kneževim Vinogradima. Voli jesti variva, ali najdraži su mu slatkiši. Njima se raduje poput malog djeteta, što on po mentalnoj razini zapravo i jest, kaže udomiteljica Morić.

On je Veroniki i njezinom prije devetnaest godina umrlom mužu Ivanu bio najstariji sin. Ali, još se kao mali razbolio pa su ga, valjda zbog sramote, sklonili u kuću, da ga nitko ne vidi. Kako je vrijeme prolazilo, više nitko za njega nije niti pitao. Veronika je bila malo čudna, Drago je za nju bio zabranjena tema pričali su jučer Dragini bivši susjedi, za koje nije znao da postoje.

Bila je dama 

Majka Veronika bila je, dodaju, nekoć prava dama. Gradom je hodala sa šeširom na glavi, nosila je rukavice. Bila je jedna od rijetkih koja se u to doba mogla pohvaliti da ima završenu gimnaziju. Njezin muž Ivan bio je još boljeg obrazovanja. Svoj radni vijek taj inženjer arhitekture proveo je kao šef katastra u Belom Manastiru.

Sada kada se nakon Veronikine smrti potvrdilo da on uistinu postoji, da njegovo spominjanje nisu tek obične bapske priče, susjedi se i dalje jednako svemu čude. Prva susjeda priznaje kako je zapravo 'čudno što to sve ove godine njima nije bilo čudno'.