"Želim samo poručiti majkama da traže pomoć, da nisu same, da se bore", ispričala je Nora, koja u jednom od najranjivijih trenutaka u životu - nije dobila pomoć sustava. Pa ni suosjećanje.
Njezino pismo prenosimo u cijelosti:
Pišem kao majka bebice stare dva mjeseca, kao žena, sestra, kćer i prijateljica. Majka, kojoj je u razgovoru (trajanja svega 15 minuta) sa stručnjakom mentalnog zdravlja dijagnosticirana vrlo česta problematika u postpartalnom razdoblju. Zatražila sam pomoć od stručnjaka mentalnog zdravlja naše splitske bolnice. "Pomoć" sam i dobila. Propisani su mi anksiolitici, antidepresivi i antipsihotici. Na pitanje: "Postoji li još neka vrsta terapije osim farmakoterapije?" dobila sam odgovor: "Došli ste na psihijatriju, a šta ste vi mislili?"
Pa da vidimo što sam ja to mislila. Mislila sam da ću dobiti objašnjenje za moje stanje. Mislila sam da ću nakon razgovora osjetiti "koliko-toliko" olakšanje. Mislila sam da na moje pitanje: "Jel' ovo normalno ili nije u mojoj situaciji (s obzirom da sam rodila prije dva mjeseca)?", neću dobiti "Pa....to i nije baš normalno" od stručnjaka koji bi u ovim delikatnim temama trebao birati riječi. Mislila sam da na pitanje: "Možete li mi reći ili savjetovati neke strategije kako bih se lakše nosila sa ovim stanjem?", neću dobiti "A ja sam vam tek došao ovdje, pa ne znam."
Mislila sam da se liječnica, dok sam iznosila najbolnije i najteže misli, neće javiti na telefon dok traje naš razgovor. Mislila sam da me neće pitati "Bi li ja malo ostala na psihijatriji jer antidepresivima treba tri tjedna da krenu djelovati, pa eto..." iako sam vidno bila uzrujana zbog prijedloga za prestankom dojenja, dok me kući čeka moja malena, ponavljam, dvomjesečna bebica. Mislila sam da ću "dobiti" holistički pristup od stručnjaka mentalnog zdravlja. Mislila sam da će liječnici manje vremena utrošiti u dogovoru oko napisane dijagnoze, a više vremena i riječi u objašnjavanje navedene teškoće MENI, koja uznemireno sjedi ispred njih i traži POMOĆ!
Mislila sam da mi se neće propisati antipsihotik koji se primjenjuje kod osoba sa shizofrenijom ili bipolarnim poremećajem. Mislila sam da je ipak potrebno više sastanaka da bi se odredila dijagnoza i propisali lijekovi s nebrojeno puno nuspojava. To sam mislila.
Osjećaj krivnje i "drugi izlaz"
Nemojte me krivo shvatiti. Ja vjerujem da će se stručnjaci mentalnog zdravlja složiti s kolegama i potvrditi da je za moju dijagnozu jedini izlaz farmakoterapija. Razlog mog nezadovoljstva nisu propisane tablete nego osjećaj krivnje koji je bio veći kad sam izašla iz bolnice nego kad sam u nju ušla. Ono što nisam dobila, a trebala sam, nisam dobila objašnjenje, nisam dobila razumijevanje, nisam dobila strategiju rješavanja navedenog problema osim papira zajedno s rečenicom "A držite se!" Zato čitate ovo što čitate. Moram se zahvaliti okolini koja je prepoznala da mi treba pomoć i zbog koje nisam na farmakoterapiji, zbog koje još uvijek dojim i zbog koje nisam zadržana na hospitalizaciji koja je predložena kao udaljavanje od obitelji dok antidepresivi ne krenu djelovati.
Zahvaljujem im se jer su mi upravo oni pomogli da pronađem drugi "izlaz" iz moje situacije. Žao mi je što je borba koju vodi žena u samim počecima majčinstva utišana i malo tko o njoj govori. Žao mi je što je mentalno zdravlje žene stigmatizirano. Žao mi je što i onda kada žena progovori i traži pomoć dobije ništa više nego etiketu.
Moje je stanje uzrokovano hormonalnim promjenama i uz pravilnu psihoterapiju i razgovor. Upoznavanje sa strategijama za rješavanje navedene problematike i podršku okoline vraćam kvalitetu izvedbe svakodnevnih aktivnosti u svom životu. To je moj izlaz. Taj mi nije ponuđen, njega sam samog pronašla, a na mjestu koji mari za žene poslije poroda, taj bi izlaz bio ponuđen prvi.
Poruka majkama
Zašto i za koga ovo pišem? Pišem za sve majke koje su prošle, prolaze ili će nažalost proći isto. Zar smo zaslužile ovakav pristup od strane stručnog kadra? Mi, majke? Mi, koje smo devet mjeseci podnosile tjelesne, hormonalne i mentalne promjene? Mi, koje smo rađale satima? Mi, koje smo pretrpjele boli trudova i samog izgona najvažnijeg bića našeg života? Mi, koje smo šutke podnile vezivanje ruku i "odumrlih" nogu prilikom carskog reza dok u odrazu svijetla u operacijskoj sali možemo vidjet svoju unutrašnjost? Mi, koje smo se prepolovile kako bi donijele na svijet naše blago? Mi, koje se osuđuje jer se još "nismo vratile na staro"? Mi, koje se osuđuje jer traže pomoć? Mi, koje se budimo svakih pola sata, sat, dva kako bi hranile, njegovale i brinile se o našim bebama? Mi, koje smo nakon poroda doživjele najveći mogući pad hormona u cijelom životu i nastavile život kao i do sada? Mi, koje krivimo sebe za neželjene propuste u odgoju? Mi, koje dozvoljavamo da društvo krivi nas? Mi, majke.
Nadam se da će ovaj glas doći do svake žene kojoj je potrebna pomoć. Ne bojte se, niste same. Molim vas, tražite pomoć. Ja sam je dobila, jer sam tražila. Zahtjevajte, imate pravo. Imate pravo da vas se čuje. Imate pravo na drugo mišljenje. Imate pravo tražiti. Niste "lude". Niste loše majke. Niste neuspjeh. Niste nesposobne. Tražite. Imate pravo. Majka.
-
DRUŠTVENE MREŽE GORESrbija objasnila zašto ne preporučuje putovanje u Hrvatsku osim u krajnjoj nuždi
-
Šesti dan sukobaVIDEO Amerikanci objavili snimku snažnog udara, Izrael najavio napad: "Spasite svoje živote"
-
Drama na nebuIranski lovci zamalo napali najveću bazu SAD-a, srušeni su: "Bili su udaljeni svega dvije minute"
