Galerija
Tad ste saznali kako je upisala Likovnu akademiju, osvojila titulu svjetske prvakinje u paratekvandou. Sad će vam reporterka Provjerenog Maja Medaković otkriti kako je ta djevojka zaraznog osmijeha osvojila srce jednog posebnog mladića. Mladića, koji je rođen samo s jednom rukom. Iz sudbonosnog susreta u trenutku kada je Suljo odlazio iz Novog Sada, rodila se najljepša ljubavna priča koju smo vam ikada ispričali.
Nije lako kad ti je djevojka prvakinja u para taekwondou
Dejana je rođena bez ruku, ona je djevojka koju je ekipa Provjerenog u svojim pričama pratila prilikom upisa na Likovnu akademiju i neposredno prije osvajanja titule svjetske prvakinje u para taekwandou. O njoj je brujala cijela regija, ali Suljo, student socijalnog rada koji živi u Sarajevu, za Dejanu nikad nije čuo iako dijele sličnu sudbinu. Naime, on je rođen bez jedne ruke, a ona bez obje.
Za pomicati granice, to ionako nije važno. Katkad, što imaš manje, to se jače trudiš, kaže Dejana koja će uskoro postati akademska slikarica. Oboje slikaju nogom. Kažu da se puno smiju, ponekad ne znaju ni čemu, no osmijeh im i dalje ne silazi s lica.
„Nekako na taj način oslobađamo se te neke crne energije kako da kažem, loših misli o samom tom pojmu invaliditet. Kroz taj sarkazam, lijepo nam, nasmije nas to uvijek“, kaže Suljo.
Život je lijep, kažu, posebno otkad su se pronašli. Dejanu je teško ne voljeti. Ona je 46 kilograma čiste pozitive , a njezin zarazan osmijeh osvaja svakoga tko ju upozna. Osvojila je i Sulju koji je, vidjevši kako ona to može, i sam odlučio slikati po prvi put u životu i to – nogom. On joj se divi i pojašnjava da ono što ona uspije napraviti nogom, on ne može rukom.
„Zapravo, vidio sam da je to super, da sve inspiracija koja se nalazi u našoj glavi mora proći kroz cijelo naše tijelo da bi došla na papir putem noge i to je logično.Naše tijelo je jednostavno filter za svu tu inspiraciju, da na kraju da sve to što zamislimo dovedemo do noge i stvorimo nešto novo, nešto lijepo“, kaže Suljo.
Oko kriterija što je zapravo lijepo, njih dvoje se teško mogu dogovoriti. I dok je Suljo po pitanju svojih slikarskih vještina poprilično optimističan, Dejana je strog kritičar. Dok zajedno slikaju, Dejana se zna našaliti i kroz smijeh poručiti Sulji da se bolje prihvati treniranja taekwondoa, a ne slikanja. Kada ti je djevojka svjetska prvakinja u para taekwondou, onda ti je bolje da slušaš. Nije mu, kaže Suljo, samo jednom prijetila da će ga istući. To sluša gotovo svakodnevno. Pa je, zlu ne trebalo, i on počeo trenirati.
Najteže su bile pubertetske godine
Jedno od drugoga neprestano uče, postaju bolji ljudi. Žive ono što ljubav treba biti. Daju si krila, grade samopouzdanje. Tako, Suljo se prije uvijek osjećao nelagodno i u javnosti povlačio lijevi rukav.
„Tad mi je ona rekla, nemoj bit ono što nisi, budi ono što jesi. Pusti neka se to vidi, to si ti, to je tvoj invaliditet i ne možeš to promijeniti nikako. Bespotrebno svlačiš rukav, samo na taj način privlačiš pažnju drugih. Od tad evo sve do sad nikad više to nisam napravio, stvarno sam shvatio da sam to ja i da ne mogu bit ono što nisam“, kaže Suljo.
Prihvaćanje je nešto što se gradi, što sazrijeva. Dejana je kao mala dugo patila jer je bila drugačija, čeznula da na poklon dobije ruke i bude kao druga djeca. Najteže su, priznaje i Suljo, bile pubertetske godine.
„Kao dječaka u pubertetu, bilo me je strah kako ću sad ja prići nekoj djevojci, ja nemam ruku, što će mi reći, ako će me uopće pogledati. Uvijek su bila prisutna ta pitanja, ali kasnije to je postala rutina. Jednostavno sam se naviknuo na to i ne vidim sebe kao osobu s invaliditetom. Ja nedostatak ruke ne smatram invaliditetom, nego ono što ne znam smatram invaliditetom“, kaže Suljo.
Neznanje i predrasude nešto je s čim se svakodnevno susreću i protiv čega se svim srcem bore. Na dvije fronte jer i 2019. ljubav jednog Sulje i jedne Dejane nešto je o čemu se ispod glasa govori, na što neki i dalje gledaju s neodobravanjem. No, Suljo kaže da ne živimo od toga što će netko reći, što će društvo reći.
„Ja njemu kažem da se ne treba uopće obazirati na to jer ima ljudi koji će pričati uvijek i žive i dalje u prošlosti i to što se dogodilo, dogodilo se. Da svi gledamo tko je kakve vjere i nacionalnosti, nitko se ne bi družio niti s kim“, kaže Dejana.
Dejana je bila ta koja je preuzela inicijativu
Ljubav ne poznaje granice. Za nju ne postoje ni vjera ni nacija ni invaliditet. Ljubav govori nekim drugim jezikom i mnogo se smije. Od njihova prvog poljupca prošlo je šest mjeseci. Imali su sreća što je Dejana dovoljno hrabra, inače bi, kaže, prvi poljubac još uvijek čekali.
„Ja sam glavna, ja sam njega poljubila. Izgleda da sam ja muško u vezi, ubit će me zbog ovoga, ali ja samo kažem kako je“, sa smiješkom govori Dejana.
Iako su neko vrijeme živjeli u istoj ulici, sudbina je htjela da se upoznaju posljednju večer Suljina boravka u Novom Sadu dok je bio na studentskoj razmjeni. Do tad, za Dejanu nikada prije nije ni čuo. Sreli su se na autobusnoj postaji i on je odmah privukao njezinu pozornost. Dejana kaže da je gledala ona njega, ali i on nju. Naravno, ona je bila ta koja je preuzela inicijativu.
„Prikupila sam, kako bih rekla, snage da mu priđem, nisam znala kako da se upoznam s njim pa sam ga pitala želi li trenirati taekwondo. Onda sam uzela broj telefona i saznala kako se zove i odakle je“, prisjeća se ona njihova prvog susreta.
„Ja uvijek kažem da ima Boga jer zašto smo se mi upoznali baš zadnju noć, zadnji trenutak kad sam ja bio tamo, zašto baš na toj stanici? Još smo živjeli u istoj ulici, ona na početku, a ja na kraju. Nikad se prije nismo vidjeli. Mislim, ja sve to prepisujem Bogu jer je on odredio da tako bude, nije bez razloga stvarno tako“, kaže Suljo.
Razmijenili su kontakte, počeli se pratiti na društvenim mrežama i to je bilo to. On je tad bio u vezi, a ona je odlučila da je vrijeme da povuče ručnu.
„Pa što bih ako sam već ja prvi put prišla, što bih ja sad ponovo trebala javiti se ili? Čekala sam da vidim hoće li se on javiti, hoće li će dati neki znak“, kaže Dejana.
No, znaka nije bilo duga četiri mjeseca. Odjednom, lajkao joj je fotografiju sa šarenim čarapama jer ih i on voli, a ona mu je u Sarajevo poslala paket s nekoliko pari za njegovu kolekciju. U međuvremenu je Suljo prekinuo dugogodišnju vezu, a kada je ponovno došao u Novi Sad, s Dejanom je dogovorio sastanak.
„Tad smo se ono, prvu kavu što se kaže popili i družili se više i tad se je i to dogodilo“, prisjeća se on.
Jačini ove ljubavi iz prve ruke svjedoči Katarina Brett ili Kaća, kako je od milja zovu. Poznaju se od srednje škole i ona je sada Dejanin osobni asistent. Iako ima osmosatno radno vrijeme, njih su dvije, odnosno, njih troje uvijek zajedno.
„Pored toga ih i fotografiram stalno. Za sve što treba, uglavnom sam ja tu. Također im pomažem oko fotki“, kaže asistentica Katarina.
Iako dobrog raspoloženja ne nedostaje, Katarina kaže da s njima nije uvijek lako.
„Nenormalni su! Šalim se, naravno. Imam osjećaj kao da su savršeni jedno za drugo, baš kao da su se našli. Jednostavno nitko ne može Dejanu razumjeti kao Suljo i obrnuto“, kaže Katarina.
Bezuvjetna i puna razumijevanja, takva je njihova ljubav. Ona prava, kakvu priželjkuješ, za koju ništa nije nemoguće.
„Želja nam je držati motivacijske govore, razbiti predrasude o osobama s invaliditetom i jednostavno motivirati ljude kao što mnogi nas motiviraju“, kaže Dejana i za kraj poručuje da joj i njezinu Sulji nisu potrebne ruke da bi se zagrlili, oni se grle srcem, i to im je, sasvim dovoljno.
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
