Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

„Prijepori oko nasljeđa prošlosti i memorija u Hrvatskoj“ tekst je antropologinje Jasne Čapo, objavljen u najnovijem broju znanstvenog časopisa Studia ethnologica Croatica iz Zagreba.


Hrvatsko društvo podijeljeno je na dva nepomirljiva tabora, crne i crvene, a u osnovi podjele nalaze se sukobljene memorije o ustašama i partizanima kojima politika vješto manipulira, ističu stručnjaci, ali i napominju da se Hrvatska u dobroj mjeri uklapa u europsku situaciju „erupcije kolektivnog pamćenja“ - To su ključne misli teksta „Prijepori oko nasljeđa prošlosti i memorija u Hrvatskoj“ antropologinje Jasne Čapo, objavljenog u najnovijem broju znanstvenog časopisa Studia ethnologica Croatica iz Zagreba.

Vezani članci Prof. dr. sc. Tihomir Cipek (Foto: Dnevnik.hr) Politički analitičar o ponašanju Predsjednice: "Previše pjesme i premalo sadržaja... Njeni birači joj to neće zamjeriti" Tihomir Cipek (Foto: Dnevnik.hr) "Milanović ne bi trebao obuzdavati svoj karakter. Prvi skup ispunio je očekivanja njegovih birača, ali za krajnji cilj trebat će više"

Pokušavajući objasniti kritike pod kojim se našao njezin zbornik Didov san, znanstvena savjetnica s Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba pozvala se na mišljenja istraživača Tihomira Cipeka, Vjerana Pavlakovića, Ive Banca, Dražena Katunarića i drugih.

"U rukama političara i manipulatora, složena povijesna naslijeđa i heterogene memorije Drugoga svjetskog rata, komunizma i rata za neovisnost 1990-ih, često su svedene na izjednačavanje antikomunista s ustašama a partizana s komunistima", kaže se u tekstu i ocjenjuje da se nijednom od tih memorija nije na odgovarajući način bavilo u postkomunističkoj Hrvatskoj.

Stoljeće sukoba

Podjela na “crvenu” i “crnu” Hrvatsku, koja potječe iz 1930-ih nastankom radikalnih političkih pokreta ustaškog i komunističkog, potaknula je duboke ideološke sukobe i rezultirala naslijeđima nasilja na obje strane, tvrdi u tekstu povjesničar sa Sveučilišta u Rijeci Vjeran Pavlaković. "Ti pokreti potom stvaraju države, jedan kratkotrajnu Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), drugi komunističku Jugoslaviju, koja nastaje na antifašističkoj borbi protiv ustaške NDH", ističe Pavlaković.

Politolog s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Tihomir Cipek ističe u tekstu da je nakon Drugoga svjetskog rata jedina službeno priznata memorija bila ona antifašističkih boraca. Prema Cipeku, sudionici Narodnooslobodilačke borbe (NOB) bili su sakralizirani, a „njihova je karizma sakralizirala komunističku ideologiju i cjelokupan komunistički sustav“, te ga izdigla „ponad svake kritike“.

Istodobno, „kanonska komunistička memorija“ prešućivala je ratne i poratne komunističke zločine protiv ustaša i drugih ideoloških neprijatelja, te ih isključivala iz službenih memorijalizacija i komemoracija. Hrvatima je nametnuta kolektivna krivnja zbog postojanja ustaške države, a ustaški koncentracijski logor Jasenovac postao je simbol komunističke antifašističke borbe, piše Pavlaković.

Rememorijalizacija iz devedesetih

Nestanak komunizma i demokratizacija 1990-ih donijele su “osvetu zabranjene memorije” koja je održavana u obiteljima poraženih ustaških snaga u emigraciji i među domaćom populacijom antikomunističke i antijugoslavenske orijentacije, kaže se tekstu Jasne Čapo.
Do tada zabranjivane memorije koje su uključivale i ustašku memoriju, ali na nju ne mogu biti svedene, počele su javno propitivanje uloge pobjedničkih antifašističkih boraca, koje je u svojem ekstremnom obliku dovelo do kriminalizacije i demonizacije pobjednika u Drugom svjetskom ratu i do rehabilitacije poraženih ustaša, pišu Cipek i Pavlaković.

U tim procesima rememorijalizacije iz devedesetih, partizani-komunisti su etnički obilježeni kao Srbi, događaji iz 1945. interpretirani kao oni iz 1991., kaže se. To je otvorilo prostor za manipulacije na obje strane, piše Pavlaković i objašnjava da su srpski vođe među Srbima u Hrvatskoj širili strah prijetnjom o “novom Jasenovcu”, a Hrvati prizivali mogućnost “novog Bleiburga”.

Stranke se razlikuju uglavnom po odnosu prema Drugom svjetskom ratu

Rasprave oko memorija vezanih uz Drugi svjetski rat i komunizam, prema Vjeranu Pavlakoviću, vrte se oko pitanja i prijepora kao što su uspostava koncentracijskih logora, suradnja Rimokatoličke crkve i ustaškog poretka, odnos između antifašizma i komunizma, poslijeratna osveta komunista i opća represija, makar je od sloma ustaškog režima prošlo 70 a, od komunističkog režima 25 godina.

"U Hrvatskoj se taj sukob uvlači u svakodnevnu politiku, društvo, kulturu i znanost, čime svaki društveni čin postaje ujedno i politizirani događaj. To drži društvo u stanju napetosti i blokade, jer se stalno iznova provocira politička kriza", smatra Jasna Čapo.

U sinergiji s dubokom ekonomskom krizom, koja se potiskuje emocionalno nabijenim neriješenim memorijama i ideološkim sukobima, nastaje plodno tlo za političke manipulacije, dodaje ona.

BLEIBURG 2008./2016. Kratka pamet Zorana Milanovića

„Oba ključna čimbenika političkog života, Socijaldemokratska partija i Hrvatska demokratska zajednica, pridonose održavanju sukobljenih memorija i interpretacija prošlosti“, kažu Cipek i Pavlaković i dodaju da „dok se razlike između njihovih politika sve više smanjuju, one ostaju izrazite u njihovim politikama povijesti i memorijalizaciji povijesnih događaja“.

Prema Pavlakovićevim istraživanjima, Hrvatska je bila vrlo uspješna u izgradnji nacije i osiguravanju lojalnosti populacije, što govori u prilog tezi da su političari i politizirani mediji umjetno reproducirali “crno-crvenu” podjelu u hrvatskom društvu.

Prema stručnjacima, stanje u Hrvatskoj nije usamljeno, jer je donekle slično i drugim zemljama u Europi. Međutim, Zapadna Europa morala se konfrontirati samo s jednim totalitarnim režimom 20. stoljeća, nacizmom/fašizmom, a Istočna Europa, i Njemačka nakon ujedinjenja, bile su istodobno izložene suočavanju s dvostruko opterećujućom prošlošću nacizma i komunizma, kaže se.

Suočavanje s komunizmom bilo je osobito teško u zemljama koje su bile uspostavile vlastite fašističke režime poput Slovačke, Rumunjske ili Hrvatske, a u Hrvatskoj još teže zbog Domovinskog rata, kaže Jasna Čapo i zaključuje da bi usporedna istraživanja hrvatskih iskustava s onim drugih zemalja u Europi bila korisna za sve. (Hina)