Milan Sijerković, meteorolog (Foto: Dnevnik.hr)
Milan Sijerković, meteorolog (Foto: Dnevnik.hr)

Kolumnist portala Dnevnik.hr ugledni je hrvatski meteorolog Milan Sijerković. Gospodin Sijerković neumorno piše već godinama i do sada je objavio više desetaka knjiga. Mnogi ga na TV ekranima gledaju od djetinjstva, a sada imate priliku čitati njegove kolumne na našem portalu.


Među svecima koji u srpnju imaju svoje spomendane u hrvatskom pučanstvu najglasovitiji su sv. Ilija ( spomendan 20. srpnja) i sv. Jakov (25. srpnja). S obzirom na to ne iznenađuje što su sveti Ilija i njegov spomendan Sv. Ilija (Ilindan, Ilinje) u nekim krajevima Hrvatske (južna Dalmacija i dubrovačko primorje, primjerice) u prošlosti „kumovali“ jednome od pučkih naziva toga mjeseca (ilinštak).

U pučkoj meteorologiji sveti Ilija ima vrlo istaknuto mjesto. S njime se povezuju velike vrućine, ali i grmljavinsko nevrijeme s munjama i gromovima.

No, prije nego što se pozabavimo meteorološkom ulogom toga sveca potrebno je ipak napisati ponešto o njemu kao o osobi, vjerski vrlo važnoj u davnim vremenima koja su prethodila pojavi kršćanstva.

SVE KOLUMNE MILANA SIJERKOVIĆA

Sveti Ilija bio je glasoviti starozavjetni prorok. Rodio se u Tišbi, mjestu na istočnoj obali rijeke Jordana, na rubu Giledaske pustinje, a njegovo ime na hebrejskom znači Moj Bog je Jahve. Živio je i djelovao u Sjevernom kraljevstvu ili Kraljevstvu Izrael, jednome od dva dijela na koje se raspala moćna izraelska država nakon vladavine legendarnih kraljeva Davida i njegova sina Salomona u 10. stoljeću prije Krista.

Živio je u 9. stoljeću prije Krista, u doba kraljevanja Ahaba i njegova sina Ahazje. Prijestolnica Južnog kraljevstva postat će Jeruzalem, a Sjevernog Samarija. Dok je vjera u Jahvu u južnoj državi većim dijelom sačuvana, u sjevernijoj to nije bio slučaj. Njezini kraljevi često su se ženili s kraljevnama okolnih naroda, a one su sa sobom donosile i svoje religije. Tako je bilo i u doba kralja Ahaba, čija je supruga agresivno uvodila kult boga Baala i božice Aštarte, dok je štovanje Jahve bilo zabranjeno. Kraljica je dovela mnoštvo Baalovih svećenika (na dvoru ih je bilo čak 450), a naredila je pogubljenje svih Jahvinih proroka.

Ilija je ostao jedini preživjeli prorok. Povukao se na brdo Karmel (što na hebrejskom znači voćnjak) koje se u Palestini proteže u duljini 25 km uz Sredozemno more iznad lučkoga grada Haife. On je uz znamenito „Ilijino vrelo“, u samoći pećine (koja je sačuvana i sada!) provodio samotnički život u molitvi i strogoj pokori, daleko od svakodnevne buke i strke rodnoga grada Tišbe u plodnoj riječnoj dolini. Ilija je prigovarao puku što je zaboravio sve zasluge Jahve za izraelski narod i zalagao se za vraćanje slavu Jahvi, bez obzira na cijenu. Pokazivao je izrazitu borbenost i aktivnu zauzetost protiv nametanja i širenja poganske vjere. Ilija je otvoreno prigovarao kralju upropaštavanje Izraela. Iliji se pridjeljuju moći upravljanja prirodom i vremenom, što je on iskoristio u svojoj borbi za štovanje pravog Boga. Najavio je kralju Ahabu, kao kaznenu mjeru, dugotrajnu sušu (bez kiše i rose!), i nebeske vode nije bilo tri godine i šest mjeseci, a kiša je ponovno padala tek nakon Ilijine molbe Jahvi, što je zemlju učinilo plodnom i spasilo puk od gladi i smrti.

O gromovničkom ugledu svetog Ilije bit će riječi drugom prigodom, a sada istaknimo njegovu povezanost s ljetnim vrućinama. U podneblju Hrvatske druga je polovina srpnja često razdoblje najpostojanijeg lijepog vremena tijekom ljeta. Kišonosne se ciklone tada s Atlantskog oceana premještaju preko europskog kontinenta na istok najsjevernije u godini, najdalje od Hrvatske. Izostanak njihova utjecaja, dugi dani, obilje sunca i velika jakost sunčanih zraka stvaraju povoljne okolnosti za prisutnost ljetne vrućine. Zato se u puku, posebice u ljeti poslovično suhoj i žarkoj Dalamciji, sa zebnjom očekuju ilijine vrućine, pa se razložno naglašava kako Sveti Ilija žari ili„žeže“.

Poljički župnik Frano Ivanišević je u svojoj knjizi o životu, podneblju i običajima u dalmatinskim Poljicama, području južnije od Splita, zabilježio i sljedeće: „Na Ilindan najveća žega, nije nego da ti oči izvrcaju iz glave. Upali se zemlja, vidu se po ariji (zraku) kao niki tanki plameni, gdi se tresu i blištu prid očima, ne ima čuha vitra, izgori drivo i kamenje, ne bi rekao sve će planuti. Teško ti ga kukuruzu i svakon intradi na tančicam zemljan, sve sprži.“

Puk iz iskustva zna o prvom ljetnom vrućinskom valu o blagdanu Sveti Petar i Pavao (29. lipnja) i drugom, još jačem, o Svetom Iliju, a svoje je upozorenje o tome sročio u izreku: Petar peče, a Ilija žeže!