Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Koja je razlika između uvjeravanja i manipuliranja?


Koja je razlika između demagoga koji svojim govorom šire mržnju, netrpeljivost i netoleranciju, od onih koji vještine uvjeravanja koriste u plemenite svrhe tražeći pravednost i djelujući na dobrobit društva? I kako razlikovati te dvije potpuno oprečne krajnosti?

Vezani članci Slika nije dostupna Birtaški obračuni, seksizam, 'pucanje u glavu' - Tko bi se iz Kukuriku Vlade trebao posramiti? Slika nije dostupna 'Militantni' Milanović nastavlja svađalačku retoriku

Postoje osobe/govornici su svojim djelima, ali i riječima nanijeli mnogo zla čovječanstvu, uzrokovali ratove i smrti nedužnih ljudi. Vojislav Šešelj i Radovan Karadžić u povijesti će ostati upamćeni kao ljudi koji su svojim izjavama raspirivali mržnju, izazivali nemire i neposredno utjecali na ratna stradanja. I sada, više od 20 godina kasnije, postavlja se pitanje, pa kako je netko mogao vjerovati takvim ljudima, njihovim riječima? Kako se nije moglo prepoznati da je to što rade puka manipulacija bez ikakvih razumskih potkrjepa.

Kako rečenice Radovana Karadžića upućene bosanskim Srbima poput one da 'Srbi nemaju mira otkad su se pobunili protiv fašizma u 2. svjetskom ratu jer posao nikada nije bio završen', 'da su ugroženi ostacima fašizma', 'da su ugnjetavani', 'da su napadani i ispaćeni', nisu bile prepoznate kao floskule kojima se potiče mržnja protiv nekog, nejasnog, navodno fašističkog neprijatelja? Radovan Karadžić koristio je uobičajene retoričke taktike kojima se manipulira publikom: glorifikacija jednog naroda (Srba) koji su podnijeli najveću žrtvu u 2. svjetskom ratu, prema kojima se nepravedno postupalo, ali 'mi smo jednostavan narod, miran narod, narod pravoslavne vjere i pravoslavne duše', identificira se s njima: 'Mi smo dobri ljudi, s mnogo strpljenja, Božji ljudi' te djelovanjem na emocije (posebice na ljutnju): 'Ali, Bog nam je svjedok, dovoljno smo patili, sada smo prisiljeni boriti se kako bismo spasili svoja ognjišta'.

Naravno, nedovoljno educirani ljudi, koji pri tome loše žive u takve će stvari povjerovati. Jer, oni su toliko vrijedan, marljiv i pošten narod, a ipak ne žive onako kako zaslužuju stoga netko za to mora biti kriv. Fašisti, ustaše, muslimani….A kada vođa, nakon početnog ulagivanja, hvale i samohvale, djelovanja na ljutnju, pokaže i odlučnost, tada ga se slijedi. Jer kaže Karadžić: 'Muslimani ne misle da su naša politička rješenja dobra? E pa onda ćemo uništiti i njih'.

Vojislav Šešelj u svojim je porukama mržnje bio još eksplicitniji od Karadžića. Neki povjesničari kažu da je on govorio ono što je Milošević mislio (ali zbog političkih posljedica nije uvijek mogao izreći). Njegove su izjave i govori raspirili su mržnju i netrpeljivost među dojučerašnjim susjedima. U lipnju 1990 govorio je kako je 'Hrvatska izgrađena na ustaškom režimu i kako je Vukovar najveća ustaška utvrda'. Također, Šešelj poručuje: 'Imam poruku za sve ustaše: srpske su glave padale. Ali upamtite, osvetit ćemo srpsku krv'.

Širenje mržnje, osvete, terora ('razvili smo nove metode klanja, s rđavim žlicama, tako da se ne zna je li čovjek umro od tetanusa ili klanja'), straha ('svatko tko u svojoj obitelji ima Ustašu, mora znati: nećete preživjeti').

Iz današnje perspektive netko bi se mogao upitati: pa je li moguće da je ikada ikoga uvjerio takvim govorima, pa kakvi su to slušači koji ne prepoznaju tako očite floskule i klišeje pretvorene u tako očit govor mržnje, koji ne prepoznaju da nema ničeg razumskog u njegovoj retorici?! Nekada u 2. svjetskom ratu, neki su ustaše navodno ubili neke Srbe pa je 50 godina kasnije, potrebno osvetiti se??

Međutim, Vojislav Šešelj i danas ima sljedbenike koji ni ne traže razum u njegovim riječima. Dovoljno je da se djeluje na najniže strasti, da se za sve što im u životu ne valja nađe neki neprijatelj kojeg treba mrziti.

I dok god postoji needucirana, nekritična publika, do tada će biti ovakvih govornika koji će svoje vještine uvjeravanja i elokvenciju koristiti za širenje mržnje i zla.

Demosten je u 4. stoljeću prije Krista rekao da će uvijek biti govornika koji će (htjeti) manipulirati publikom i da ne možemo puno protiv njih, ali ono što možemo jest obrazovati publiku, slušače koji će prepoznati govor mržnje, demagogiju, floskule i klišeje. I koji će takve govornike kazniti. A u međuvremenu, možemo se nadati da će takve ljude kažnjavati sudovi.

Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.

Još brže do svakodnevnih vijesti prilagođenih tebi. PREUZMI novu Još lakše do najnovijih vijesti o poznatima. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju