Ante Pavelić rođen je 1889. u Bradini (BiH). Nakon djetinjstva obilježenog bolestima i selidbama, završio je Pravni fakultet u Zagrebu, gdje se rano uključio u rad Hrvatske stranke prava (HSP). Njegov politički put započeo je u okvirima legalne parlamentarne borbe u Kraljevini SHS, no prekretnica nastupa 1928. godine nakon ubojstva Stjepana Radića u beogradskoj Skupštini.
Smatrajući da se hrvatsko pitanje unutar monarhije ne može riješiti legalnim i mirnim putem, Pavelić odlazi u emigraciju i 1929. godine osniva Ustašu - hrvatsku revolucionarnu organizaciju (UHRO). Cilj je bio jasan: uspostava samostalne Hrvatske svim sredstvima, uključujući i oružanu borbu.
Tijekom 1930-ih, Pavelić je boravio u Italiji pod zaštitom Benita Mussolinija. Tamo je razvijao ideologiju pokreta koja je kombinirala hrvatski ultranacionalizam s elementima talijanskog fašizma. Ključni trenutak dogodio se u travnju 1941. godine, kada su Sile Osovine napale Jugoslaviju.
Nijemci i Talijani su, nakon što je Vladko Maček odbio suradnju, vlast povjerili Paveliću. Dana 10. travnja 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska, a Pavelić je preuzeo titulu poglavnika.
Režim NDH: Teror i rasni zakoni
Pavelićeva vladavina bila je obilježena potpunom ovisnošću o Trećem Reichu i fašističkoj Italiji. Odmah po preuzimanju vlasti, doneseni su Rasni zakoni po uzoru na nacističku Njemačku, što je dovelo do sustavnog progona, zatvaranja i ubijanja Židova, Roma, Srba, kao i Hrvata antifašista.
U NDH osnovani su brojni sabirni logori, a najstrašniji simbol tog razdoblja postao je logor smrti Jasenovac.
Pored užasa holokausta i genocida, jedan od politički najpogubnijih poteza Ante Pavelića bili su Rimski ugovori iz svibnja 1941., kojima je Poglavnik Italiji prepustio značajne dijelove Dalmacije i otoka, što je izazvalo ogroman otpor u narodu i ojačalo partizanski pokret.
Slom i bijeg "štakorskim kanalima"
S približavanjem kraja rata i porazom nacizma, Pavelić u svibnju 1945. napušta Zagreb, ostavljajući vojsku i civile koji su se povlačili prema Austriji, boreći se do zadnjeg protiv partizana uz nadu da će se uspjeti predati zapadnim saveznicima. U tome nisu uspjeli, pa je krenula partizanska odmazda, prijeki sudovi i streljanja.
Ante Pavelić nije podjelio sudbinu svoje poražene vojske, već je uspio pobjeći u Austriju, a potom preko Italije, koristeći tzv. "štakorske kanale", stiže u Argentinu 1948. godine. Tamo je živio pod lažnim imenom, baveći se građevinarstvom, dok je u tajnosti pokušavao reorganizirati ustaški pokret kroz Hrvatsko oslobodilački pokret (HOP).
Atentat i smrt u Madridu
Godine 1957. u Lomas del Palomaru (predgrađe Buenos Airesa), na Pavelića je izvršen atentat. Iako je preživio ranjavanje, zdravlje mu se naglo pogoršalo zbog komplikacija s dijabetesom i ranama. Iz straha od izručenja Jugoslaviji, bježi u Španjolsku pod zaštitu fašističkog režima Francisca Franca.
Ante Pavelić preminuo je 28. prosinca 1959. u Madridu, gdje je i pokopan na groblju San Isidro.
Povjesničar o Paveliću
Moderna historiografija Pavelića svrstava u red diktatora i kolaboracionista. Njegov pokušaj stvaranja države pod okriljem totalitarnih režima rezultirao je gubitkom velikog dijela hrvatskog teritorija, strašnim ratnim zločinima, genocidom i dugogodišnjom kompromitacijom same ideje hrvatske neovisnosti u očima međunarodne zajednice.
Pa ipak, odlučili smo pitati povjesničara postoji li nešto pozitivno kad je riječ o Anti Paveliću, nešto na što bi se mogao pozvati zastupnik Dabro u svojem koprcanju.
"Pozitivno kao što? Ne. Možda ovo što su mu našli da je imao i ljubavnicu pa da kažemo kako se lijepo brinuo za svoju obitelj?", retorički pita povjesničar Tvrtko Jakovina i nastavlja. "Dok nije počeo politički djelovati bio je potpuno neznatan. A nakon što je počeo, teško da mogu reći nešto pozitivno."
Jakovina, iako se osobno ne slaže s tim, ističe da bi se kao pozitivno moglo istaknuti Pavelićeva uloga u organizaciji atentata na jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića ubijenog u Marseilleu 1934. godine. To su uostalom i komunisti u Jugoslaviji pozdravili kao logičnu posljedicu "kraljeve fašističke diktature". Ipak, već iduće godine, komunisti su se okrenuli od ustaša.
Film o Lisinskom
"Netko bi mogao reći 'Pa evo snimljen je film o Lisinskom u vrijeme NDH, pa to je pozitivno.' On je bio šef države pa je to pozitivno, ali to je sve glupost", kaže Jakovina, a na tvrdnje ustaških apologeta koji ističu izdavanje Hrvatske enciklopedije odgovara. "Enciklopedija se nastavila s programom koji su razvili u vrijeme Banovine Hrvatske. NDH je bila država u kaosu. Mislim da je to sve skupa irelevantno", napominje Jakovina.
Apologeti Adolfa Hitlera znaju isticati izgradnju autobahna (autoceste) u Njemačkoj kao nešto pozitivno, pa smo pitali povjesničara ima li Pavelić svoj autobahn?
"Nema ga. Zemlja se raspala. Mijenjao je "500 tisuća puta" organizaciju ministarstva. Nije mogao uspostaviti red pa je npr. onaj Milivoj Ašner koji je ubijao i krao židovsku imovinu po Požegi bio šef policije. Teško da mogu reći išta normalno. To je isto kao i ta cesta od Hitlera", govori Jakovina.
Podsjetio je i na rad jedne autorice koja je za obljetnicu Hrvatske elektroprivrede radila pregled povijesti tvrtke, pa je stigla i do dijela o NDH. Istaknula je, eto, kao pozitivno to što se Sabor sastao čak tri puta za vrijeme trajanja te kvislinške državice.
"Kao da su to bili nekakvi pokušaj parlamentarnog života. Kao da je to bilo iskreno. Na taj način neki ljudi postavljaju stvari, ali to je ništa", zaključuje povjesničar Tvrtko Jakovina.
