Heroji i rastrošnici

Priča prva: RASTROŠNICI

Pročitajte i ovo Kolumna Borisa Miševića Godina mandata: Puno poteza, malo rasta Pad rejtinga Vrijeme suočavanja s bolnom istinom

Podatak da je sisačka vlast kod banke založila gotovo cijelu gradsku imovinu za mene i kolegu Dejana bio je dovoljan razlog da u 5 minuta u auto pobacamo opremu i krenemo. Dan je sumorno siv. Naš poslovični optimizam, kojim inače ispiremo opore okuse priča, držao nas je u pozitivnom mentalnom teritoriju. Ipak bez obzira na emotivni imunitet, svaki kilometar vožnje prema Sisku dodatno pojačava depra-ambijent. Kuće bez fasada, neuređena dvorišta, autootpadi. Komad nedovršene autoceste totalno napušten. Usred radnog dana nigdje auta. Užas.

>> 'Ako ne možete vraćati, banka sjeda na imovinu i Sisak postaje Hypograd'

Prolazeći kroz prazne naplatne kućice skoro pa očekujemo napad zombija. Autoceste žele nam sretan put! Siromaštvo, čiji dojam rijetko razrjeđuje tek neka malo sređenija kuća uređena seoskim kičem koji ubija oči. Oronuli lavići na stupovima kapija. 'Frende, teški socrealizam', dobacujem Dejanu koji tešku cestu kroti kao od šale. Dojam depresije ulaskom u Sisak nadvladava svaki pokušaj pozitivne ironizacije trenutka. Ne kažem da tamo nema sretnih ljudi, ali da je situacija totalno loša, to se odmah vidi. Lica smrknuta. Rijetko tko želi pred kamere. Život ovdje kao da se odrađuje.

Lagana ucjena

Dok se Siščani guše u dimu Rafinerije i sretni su ako rade, uglavnom za 3 tisuće kuna, njihova vlast koja taj Grad kontrolira već 20 godina, donijela je nevjerojatnu odluku. Pola gradskih nekretnina, što uključuje zgradu županijske skupštine i 70 stanova koje koriste socijalno ugroženi dala je u zalog banci koja gradi lokalnu sportsku školsku dvoranu. Na gradnju je do sada ulupano 120 milijuna kuna, a troškovi stalno rastu. Banka koja želi biti sigurna da će Sisak ispoštovati dogovor i i sljedećih 26 godina unajmljivati dvoranu tražila da joj se kao zalog prepišu nekretnine. Pa će onda nastaviti ulagati svoj novac u gradnju. Narodski gledano lagana ucjena, poslovno razumna odluka nekog tko ne želi izgubiti uloženo.

No kada smo Dejan i ja došli do dvorane, uslijedio je pravi šok. Na hrpu betona i željeznih šipki potrošeno je već 120 milijuna kuna! Ej, 120 milijuna!!! Dvorana nema krov, nema ništa. To uopće još nije dvorana, a toliki je novac ulupan u nju. Pa na što? Novac s kojima bi svaki prosječno sposoban student ekonomije u mjesec dana mogao pokrenuti barem 5 različitih projekata i odmah zaposliti barem 50 ljudi potrošen je na sanaciju odlagališta smeća jer je odlučeno da se baš tamo gradi dvorana.

Na nedovršeni užas ulupano 120 milijuna kuna

Od svih okolnih čistih livada neki je majstor procjene u trenutku nejvjerojatne lucidnosti donio povijesnu odluku - Gradit ćemo na smetlištu! To što ćemo baciti 120 milijuna kuna u vjetar nema veze. .. Usporede radi, gradnja najljepše i najveće sportske dvorane u Hrvatskoj, Arene Zagreb s 15 tisuća mjesta, stajala je 667 milijuna kuna. A na ovaj nedovršeni užas već je ulupano 120 milijuna. Za takvo rasipanje novca, za koji sada taj isti Grad mora jamčiti imovinom građana, vjerojatno nitko neće odgovarati.

'Šta ćeš…', hladnokrvno zaključuje Dejan, dok svojim ultra-širokim objektivom hvata zadnje kadrove najskuplje hrpe betona u dugoj povijesti ovoga hrabrog Grada...'Šta ćeš, druže…', dodajem ja dok u bijelom Fordu već klizimo prema Botincu. Teta Rada čeka nas sa zagrebačkim i pireom. Još kad večeras odradim dva sata brutalnog kružnog treninga možda i zaboravim na ovu balkansku glupost koja najbolje pokazuje zašto nikako da krenemo naprijed.

Priča druga: HEROJI

Heroji su radnici DIOKI-ja koji već 6 mjeseci žive bez plaće. Kako im to uspijeva, sam bog zna. Pa samo zbog toga već su heroji. Ima ih 450. Posebno su hrabri njih petorica koji su se popeli na 50 metara visoku skelu i odlučili da neće jesti, piti i silaziti dolje dok im tvrtka ne isplati to što im duguje. Netko će reći da to nije herojstvo već očaj, no taj nije u pravu. Jer ciljano mučiti svoje tijelo u situaciji gdje je duh već izmučen 6-mjesečnom agonijom i besparicom mora biti hrabrost. Nervoza, slabost, vrtoglavica, gubljenje razuma, žeđ koja ubija... sve to treba proći i to još na skeli gdje jedan krivi korak znači sigurnu smrt.

>> 'Volio bih da napokon jedan ministar u ovoj državi lupi šakom o stol'

Nisam siguran da bih to mogao. Meni se čak prvi put bilo teško popeti gore, a kad sam se spustio, bio sam smiješno ponosan kako sam to sve 'kao' hladnokrvno obavio. No ako imam prvilegij napisati da je netko heroj tjedna, onda su to Siniša, Krešo i ostali dečki.

U normalnim zemljama tvrtka koja vrijedi više od 2 milijarde radnicima ne duguje plaće za pola godine. U normalnim državama hrpe betona se ne plaćaju 120 milijuna kuna. Hrvatska nažalost još nije normalna zemlja. A brzina kojom se u njoj odvija civilizacijski napredak sustava baš i ne obećava da će vrlo brzo to i postati.

Ostale kolumne Borisa Miševića možete pročitati OVDJE.