'Volio bih da napokon jedan ministar u ovoj državi lupi šakom o stol'
Piše Boris Mišević,
14. ožujka 2012. @ 17:15
komentari
Slika nije dostupna
Drama radnika Diokija koji na 50 metara visokoj proizvodnoj platformi štrajkaju glađu ne prestaje. Iako ih snaga polako izdaje, kažu da s opasne skele ne silaze dok ne dobiju 6 neisplaćenih plaća i dok vjerovnici Diokija ne postignu dogovor o njihovoj budućnosti.
Podijelite
Na opasno visokoj platformi proveli su život sada se na njima bore da ga dostojanstveno nastave. Ministarstvo zdravlja poslalo je svoje ljude da provjere radnike. Ubrzo je stigla i Hitna pomoć. Kao najodgovornijeg za svoju kalvariju radnici prozivaju vlasnika Diokija Roberta Ježića.
'Volio bih da napokon jedan ministar u ovoj hrvatskoj državi lupi šakom o stol i donese odluku u interesu radnika Hrvatske. Znači da napokon netko donese poštenu odluku i da radnik u Hrvatskoj bude plaćen', kazao je jedan od radnika Diokija.
Direktorica Diokija tvrdi da tvrtka ima jak potencijal da opstane.
'Procijenjena vrijednost društva je 2,5 milijarde kuna, a obveze su preko jedne milijarde. Ključ je da sve zainteresirane stranke, tu mislim na naše vjerovnike naravno, uz pomoć i podršku države dođu do dogovora', kazala je Vidonija Miletić Plukavec, direktorica Diokija u ostavci.
Sutra bi u ministarstvu gospodarstva trebao biti održan novi sastanak vjerovnika o restruktiriranju ove privatne tvrtke kojoj je Robert Ježić i formalno dalje većinski vlasnik.
'Pod vlasničkim restrukturiranjem mislimo prvenstverno na zamjenu dugova za vlasničke udjele. Na taj način dobili bi društvo koje ima izmjenjenu vlasničku strukturu', pojasnila je direktorica.
Dogovor o preuzimanju tvrtke trebali bi postići HEP, INA i banke kojima je Dioki najviše dužan.
Opstanak ove tvrtke nije bitan samo za njegovih 450 radnika već i za ukupnu kemijsku industriju Hrvatske kojoj je upravo ova tvrtka bila jedna od glavnih izvoznih stupova. Jesu li Dioki dotukle razlike u cijeni nafte, pogrešne poslovne odluke ili namjerno izvlačenje novca radnicima više i nije toliko bitno. Žele samo nastavak proizvodnje i svojih života.