Avantura koju ne bih doživjela bez islandskog vulkana

No karte za zrakoplov bile su za subotu ujutro. Ima još nade, možda oblak jednostavno nestane. Naravno ništa od toga. Oko 2000 ljudi zatočeno je na Shipholu (amsterdamskom aerodromu) i to unutar tranzita, znači prošli su carinu i nemaju gdje, ne mogu birati ni alternativne puteve. Većina njih ipak na putu je za Ameriku, Australiju i ostale zemlje u koje se teško može doći nekim drugim prijevoznim sredstvom. Ostale putnike molilo se da ne dolaze dok zrakoplovi ne lete.

Pročitajte i ovo Izvanredno stanje Ponovno se probudio vulkan na Islandu: Evakuirani stanovnici ribarskog grada Situacija je ozbiljna Evakuirana Plava laguna: Pripremaju se za novu erupciju vulkana

Nema smisla spavati na podu zračne luke. S obzirom da je riječ o prirodnoj nepogodi ni jedna agencija, ni jedna avio kompanija, pa ni država nisu dužni nadoknađivati štetu putnicima. Najviše što nude je povrat novca za kartu ako se snađete drugim putem. Mnogi ljudi smatraju kako se kompanije moraju pobrinuti za putnike, riješiti hotele ili alternativne puteve – ali ne. Nitko ništa ne mora jer nitko za vulkan nije kriv. Avio kompanije i bez povrata novca ovih dana trpe nevjerojatne gubitke i mnoge se vjerojatno nikada neće oporaviti.

Ako ne možemo zrakom, možemo prugom

U mojoj maloj grupi kolega lomila su se koplja oko toga krenuti ili ostati i čekati da zrakoplovi polete. No dokad čekati? Nitko nije mogao jamčiti da će zračni promet biti ubrzo uspostavljen. U subotu u 10 sati ujutro napustili smo hotelčić gotovo u samom centru Den Haaga i uputili se na željeznički kolodvor. Mislili smo svi – OK, ako ne možemo zrakom, možemo prugom. Ali ni to nije tako jednostavno. Satima se čeka red na šalterima međunarodnog željezničkog prometa. Mnogi poput nas odustali su od zrakoplova i krenuli na vlak. Do Zagreba direktan vlak ni ne postoji. Ukrcali smo se u lokalni za Utrecht. Grad koji je inače od 8. stoljeća vjersko i obrazovno središte Nizozemske. U sat vremena čekanja drugog vlaka koji će nas prebaciti preko granice u njemački Düsseldorf oduševila me tržnica u Utrechtu. Sirevi po kojima je Nizozemska poznata, cvijeće i tulipani, prodaju se na ulici zajedno s jajima, mesom, odjećom, knjigama i starim gramofonskim pločama. Prava avantura, možda to nikada ne bih vidjela i doživjela da nije bilo islandskog vulkana.

No nakon svega toga povratak u realnost, opet vlak, ovaj puta za Njemačku. Odredište Düsseldorf. I dalje nema nikakve šanse kupiti kartu za vlak direktno za Zagreb. München je najbliža destinacija. A od Münchena tko zna. Vidjet ćemo kad stignemo, možda ipak bude koje mjesto za Zagreb. Ubrzo su i te lađe potonule. Vlak za München kasni više od sat vremena. Taman dovoljno da propustimo sve moguće vlakovne, ali i autobusne veze sa Zagrebom. I što sad? Ništa, osmijeh na lice i kavica u Njemačkoj! Vrijeme je lijepo, sunce nas potiče da napustimo uvijek jednako depresivnu zgradu željezničke postaje. Kavica u Düsseldorfu, ma tko to more platit kroz smijeh govori netko od mojih sup(a)utnika.

U vlaku usred Njemačke Indijac traži alternativni put do domovine

Ulazimo u vlak, konačno malo dulja vožnja. Köln, Bonn, Frankfurt, Mannheim, Stuttgart, Ulm, sve su to gradovi kroz koje smo prozujali. Kažem prozujali jer njemački vlakovi osim što su ugodni jako su brzi. 200 do 250 kilometara na sat njima je normalna brzina. A u vlaku svega. Naišli smo na Indijca koji je tražio alternativni put do domovine. No najzanimljivije je ipak koliko je 'naših' ljudi gdje god smo se okrenuli.

U vlaku smo umalo arbitrirali sporu dvojice Makedonaca. Onaj koji dolazi iz Grčke nezavisnu Makedoniju proizašlu nakon raspada Jugoslavije ne priznaje ni u vlaku. Za njega je Josip Broz najveći neprijatelji. I drugi manje agresivan makedonski Makedonac koji je rado prepričavao kako su pomagali Kosovarima u vrijeme sukoba sa Srbima. Sve to iz prikrajka promatrala je jedna hrvatska studentica koja nije mogla odoljeti razgovoru na domaćem jeziku, prilično glasno vođenom, onako po balkanski da svi čuju i razumiju. Veselje je trajalo sve do Münchena. Tamo stižemo u 2 sata iza ponoći. Pred nama je višesatno čekanje autobusa koji smo naručili da iz Hrvatske dođe po nas jer druge veze do kasno poslijepodne nema. A na münchenskom kolodvoru živo. Mladi koji na putu kući iz večernjeg izlaska svrate u fast food uglavnom kao i na našim ulicama pokušavaju 'užicati' koji euro.

Kolodvor kao dom u kojem nema spavanja

Rade tek jedna trgovina i dva fast fooda. Taj nam je kolodvor bio dom idućih 5 sati. Dom u kojem nema spavanja jer 'čudoredni redarstvenici' kako smo ih prozvali u neko gluho doba noći hodaju od osobe do osobe i nimalo nježno bude svakoga kome glava i malo klone od višesatnog puta. Kolodvor također pun 'naših' hrvatski ili nama razumljiv jezik u Münchenu se čuje i u gluho doba noći.

Svitanje na kolodvoru jedinstven je doživljaj, no ipak najsretniji trenutak putovanja je kada se pred nama ukazao autobus ZG registracija. Bilo je to naše posljednje presjedanje. U 7 sati ujutro ukrcali smo se u autobus koji je samo za nas stigao u München. Do izlaska iz centra grada svi smo već spavali. Budili se tek dva puta u Austriji i Sloveniji na kratkim stankama i konačno nešto prije 16 sati stigli smo u Zagreb. 29 i pol sati trajao je put iz Den Haaga do Zagreba. Jedinstvena prilika da se Europu prođe vlakom.

Hvala ti Eyjafjallajökull na nezaboravnoj avanturi.