"Konstantno sam u nekom grču, ajde računam, tu sam kraj kuće. Mi smo došli i oni su samo preskočili preko zida", opisuje Huanita.
Događaj kojem je svjedočila, kaže, dogodio se u 9 sati ujutro.
"I u sekundi, u stotinki sekunde, ti vidiš ovcu, vidiš ogromnu životinju na njoj", dodaje opisujući napad vučjeg čopora usred bijela dana.
Huanita i Saša u posljednjih pet godina doživjeli su 13 napada, izgubili su gotovo 50 životinja. Proizvodili su sir i mlijeko unatoč gubitcima, pretakali iz šupljeg u prazno i sada došli do zida. Zbog dugova moraju prodati i kravu.
"Nije kriv vuk i ne mrzim vuka. Kriva je država koja dozvoljava to", kaže Huanita.
U Dalmatinskoj zagori, zaseoku Štrbci-Grecije kod Kistanja, selu koje broji tek pet kuća, Huanita i Saša iz grada su se vratili na djedovinu i započeli se baviti stočarstvom i proizvodnjom sireva. Posao je krenuo, oni se usavršili s recepturama, ali onda je krenulo - zaredali su se napadi vukova, pred kojima su nemoćni, a odštete za izgubljeno grlo mizerne su u odnosu na uloženo - ako odštetu uopće i dobiju. Jer kriterije prema kojima će se priznati pravo na odštetu ponekad je nemoguće ispuniti.
Više u prilogu u nastavku.
