The White Stripes, Sting, Leonard Cohen i Brandon Flowers

The White Stripes 'Under Great White Northern Lights' – Ocjena: 10/10
(Third Man Records / Dallas Records, 2010.)

Pročitajte i ovo Leonard Cohen u Areni Zagreb se naklonio velikom pjesniku 'Hallelujah' Predstavljena biografija Leonarda Cohena

Kroz izdanje kao što je 'Under Great White Northern Lights' se najbolje osjeti koliko The White Stripes nedostaje na sceni. Pored toga što je Jack White aktivan u bendovima The Raconteurs i The Dead Weather ipak je duo s kojim su on i Meg White spasili rock još uvijek njegova najsvjetlija točka.

'Under Great White Northern Sky' je live album i istoimeni film redatelja Emmetta Malloya snimljeni tijekom kanadske turneje 2007. godine i promocije posljednjeg studijskog albuma grupe 'Icky Thump'. Turneja je u startu bila osmišljena kao jedinstvena. Meg i Jack su htjeli mapirati najsjeverniju državu Sjevernoameričkog kontinenta i svirati u zabitima u koja ne zalaze zvijezde njihovog formata.

Održali su ukupno 35 službenih koncerta, ali i jednako toliko neslužbenih nastupa po gradskim trgovima, knjižnicama, osamljenim obalama, pa čak i brodu (Nešto slično, ali u manjem opsegu je učinio Sigur Ros na Islandu). Potonji nastupi bili su spontani čin, a znatiželjnici su čestu u vlastitom mjestu morali tražiti gdje se održava neformalni nastup.

Duo je posebno zanimao odlazak u polarni krug, pa je prvi nastup održan u Burnabyju, udaljenoj točki kraj Aljaske gdje su žitelji vjerojatno potomci hipija kakve u svom romanu 'Drop City' opisuje T. Coraghessan Boyle koji su pomiješani s Inuitima, ili možda bolji opis; ekipa slična onoj iz serije 'Život na sjeveru'.

Film što ga je snimio Emmett Malloy pravo je artističko djelo u kojem je autor uklopio Jacka i Meg u surovi ambijent bijele i nemilosrdne pustoši, dok se sa slikom igra filtrirajući crvenu, bijelu i crnu boju. No ne radi se o pozeraju za razlednice s dalekog sjevera. Redatelj se potrudio umetnuti i sve zanimljive minijature interakcije najpoznatijeg rockerskog glazbenog para, njihove verbalne i neverbalne komunikacije.

Dotaknuo je nit njihovog suživota u kojem je Jack taj nikad zadovoljan tip koji je stalno zaokupljen nekom aktivnosti, dok je Meg povučena i tiha (za razliku kad sjedne za bubanj), i često potpuno nezainteresirana za komunikaciju pred kamerom. Ustvari se može osjetiti da je ona taj jezičac na vagi koji svojim uključivanjem u neku komunikaciju, dok Jack primjerice improvizira na nekom raštimanom pianu, ta koja šalje signale od koje ideje bi mogla nastati dobra pjesma.

Malloy je uspio dobro portretirati taj njihov Yin i Yang koji stvaraju magiju znanu kao The White Stripes. Njih dvoje se toliko dobro razumiju da je nekako razumljivo zašto su se odlučili za pauzu u zajedničkom radu, a koliko se može zaključiti po situaciji koja je uslijedila nakon toga Jack je nemirni duh sklon kolaboracijama s velikim brojem glazbenika ne bi li postigao ono što ima s Meg, dok Meg pak nema nimalo potrebe za glazbenu suradnju s bilo kime.

No nepobitna je jedinstvena kemija koja vlada između njih dvoje i koja je osjetna i u audio materijalu koji nudi 'Under Great White Northern Lights'. Radi se o sirovom raspašoju distorzije i ritma po svim pravilima definicije rock and rolla koji počinje uz prodorni zvuk gostujućih gajdaša na 'Let's Shake Hands' i traje do zaključne himne grupe 'Seven Nation Army' koju pjeva raspamećena dvorana zajedno s Jackom Whiteom.

Tu je naravno i nezaobilazna 'Jolene' Dolly Parton, koju Stripesi izvode isključivo na koncertima (zabilježena je i na live DVD-u  'Under Blackpool Lights' iz 2004.) U njihovim rukama ta country balada je uistinu nešto posebno. Snimka je naravno ogoljena, bez ikakvih postprodukcijskih rtrikova, ili dosnimavanja. To su dokumentaristički uhvaćeni trenuci (kao i sam film) onoga što je The White Stripes predstavljao u trenutku kad su se jedino dva člana benda odlučila na pauzu – čisto nesavršeno savršenstvo koje treba konzumirati glasno.

Sting 'Symphonicities' – Ocjena: 6/10
(UMG Recordings / Universal Music, 2010.)

Bilo bi lijepo da je Stingova kolaboracija s filharmonijskim orkestrom jedan od vrhunaca njegove dugogodišnje karijere, ali nije. Odijevanje starih hitova u novo ruho više je prikrivanje pravog problema, ili bolje rečeno kupovanje produžetaka kako bi se našao solidan razlog za još jednu dvoransku turneju, nakon mega uspješnog jednosezonskog ubiranja velikih novčanih iznosa povodom ponovnog okupljanja grupe Police.

Kao što je već navedeno i u reportu s koncerta koji se prošli tjedan održao u zagrebačkoj Areni, Sting već deset godina nema uspješan studijski album. Možda to njega i ne muči toliko koliko možda poklonike njegove glazbe, ali od činjenica se ne može pobjeći.

'Simphonicities' je bila dobra prilika za povratak na velika vrata, no i tu je u pitanju podbačaj, ako se uzmu u obzir dosadašnji standardi kojih se osebujni britanski glazbenik držao. Orkestar je pošteno upregnuo na početku u 'Next To You' i u pretposljednjoj 'She's Too Good For Me'. I to je sve. Ostatak je više-manje vožnja u leru revijalnog ozračja s time da se u sredini albuma umjesto još jedne poštene 'dizalice' Sting odlučuje za intimni, skoro recitalni pristup kojim još više razvodnjava materijal.

Prvi dio još drži vodu sa spomenutom 'Next To You' i nizanjem hitova 'Englishman In New York', 'Every Little Thing She Does Is Magic' i 'I Hung My Head'. Najbolji primjer da stvari ne idu u dobrom smjeru je 'Roxanne' kojoj je pjevanje spustio za oktavu i osmislio nedovoljno uvjerljivu gradaciju. Treba se samo sjetiti kako je ista pjesma u orkestralnoj verziji maestralno izvedena za potrebe Luhrmannovog mjuzikla 'Moulin Rogue' pa da bude jasno kakvu priliku je Sting propustio.

O uloženoj strasti da se i ne govori. Da je kojim slučajem takvu verziju pjesme snimio 1978. vjerojatno bi se Police raspali nakon prvog albuma. Ovako, riječ je o jednom uspavljujućem djelu kojem prođu spašava samo ime branda 'Sting'. Tko god se dvoumi oko toga, neka posluša album 'Synchronicity', tek toliko da se uvjeri u asinkronost 'Symphonicitiesa'.

Što se tiče budućeg studijskog rada iz sadašnje pozicije teško je očekivati novi '…Nothing Like The Sun', ili 'The Soul Cages', bit će dobro i ako osvane 'Brand New Day'.

Leonard Cohen 'Songs From The Road' – Ocjena: 9/10
(Sony / Menart, 2010.)

Bankrot nije nešto što ikome treba poželjeti, pogotovo ne glazbenoj legendi koja je svojim stilom i stavom oblikovala mnoge sadašnje zvijezde, no da nije bilo tog 'detalja' teško da bi se sada već 76-godišnji Cohen ustao iz svog naslonjača i krenuo na dvogodišnju svjetsku turneju.

Ta turneja je iznjedrila čak i dva koncertna albuma; prošlogodišnji 'Live In London' i ovogodišnji 'Songs From The Road'. Razlika? Kao što i sami naslovi upućuju, prvi je iz jednog grad, točnije londonske O2 arene, a drugi s turneje po sistemu: svaka pjesma – novi grad.

'Songs From The Road' je uvjetno rečeno sterilniji od 'Live In London' jer ne posjeduje Cohenove živopisne komentare između pjesma, no to je donekle nadomješteno dokumentarnim filmom 'Backstage Sketch' na bonus DVD-u. Ali i to je više predstavljanje pratećeg benda, nego što je portretiranje samog Cohena. Što se tiče izbora pjesama, CD i DVD su identični i po redoslijedu i po broju pjesama, 'svega' njih dvanaest. Može se reći da su to sve one za instant upijanje (ili podsjećanje) najvažniji glazbenih mjesta kultnog kanadskog autora.

Na pitanje zašto još jedan live album u svega godinu dana, može se odgovoriti na nekoliko načina. Prvi je: zašto ne? Cohen je u tekućoj godini razgalio srca mnogih koji su pohodili njegove nastupe, a i Zagreb je bio jedna od destinacija na turneji, nakon čega su oni koji su na njemu bili bez okolišanja zaključili kako se radilo o nastupu godine. Stoga zašto ne razveseliti i podsjetiti na te trenutke još jednom sve one koji su godinama sanjali da ga vide na pozornici.

Drugi odgovor sa sobom povlači i određenu dozu cinizma: Legenda je u trećoj životnoj dobi neočekivano još jednom osjetila propuh u džepovima, i zbog toga se moralo krenuti na turneju. I kad se već 'berba' pokazala toliko uspješnom, zašto se ne bi posegnulo i za 'dodatnim osiguranjem' u obliku live albuma. Što je sigurno - sigurno je.

Tko mu uopće može zamjeriti? Cohen je jedan od rijetkih hodajućih glazbenih originala. Stoga se ne bi požalili ni da iduće godine sve to ponovi, računajući i turneju. I dalje je 'čudo koje se čeka', a kad se ukaže, jedino se može reći: Aleluja.
 

Brandon Flowers 'Flamingo' – Ocjena: 7/10
(Island / Universal Music, 2010.)

Ulazak frontmena grupe The Killers u solo vode u glazbenom smislu i nije ispao toliko spektakularan koliko se činio dok se album nije pojavio u prodaji. Tu se svakako misli na činjenicu da je Brandon Flowers prvijenac 'Flamingo' radio s tri renomirana producentska imena, odnosno Stuartom Priceom, Danielom Lanoisom i Brendanom O'Brienom. Ta zvjezdana ekipa iznjedrila je svakako solidan pop album, ali kojem nedostaje ona poznata kemija kakvu iznimni pjevač ima sa svojim matičnim bendom.

Flowersu je odmak ove vrste svakako bio potreban, jer je i sam zaključio kako ga je šestogodišnji ludi ritam rada potpuno iscrpio nakon čega se želio okušati u nečemu novome. Situaciju mu je dodatno otežala smrt majke u veljači ove godine, a priznao je kako rad na albumu nije bio u uobičajenom okruženju kolega tijekom kada obično iz svih izviru najrazličitije ideje iz kojih se sklapa zvučna slika Killersa.

'Flamingo' je bio usamljenički stvaralački proces. A to je osjetno i na albumu, koji je perfekcionistički složen u svakom smislu, ali mu nedostaje one prepoznatljive iskričavosti The Killersa. Riječ je o pop albumu koji je obojan ironijom i sjetom na način karakterističan za britanske glazbenike. Iako Amerikanac, Flowers je poznat kao glazbeni anglofil, a teme kojima se bavi na albumu su druga strana medalje blistavog i blještećeg Las Vegasa. Kako je svojevremeno Elvis Presley bio hodajuća reklama za kockarski raj usred pustinje, onda je Flowers kao netko tko je odrastao u tom gradu njegov antipod.

Inteligentna doza ironije, obojene sjetom je dobar izbor i Flowers je tu kao vokal i interpretator odličan već u uvodnoj 'Welcome To Fabulous Las Vegas' u kojoj 'samo podsjeća' kako 'kuća' uvijek dobiva.

'Only The Young' i 'Hard Enough' (duet s Jenny Lewis iz grupe Rilo Kiley) nastavljaju u istom baladnom ozračju i s naglašenim sjetnim ljubavnim tekstovima. 'Jilted Lovers & Broken Heart' je pravi Killerovski singl, s pumpajućim refrenom koji u pravom trenutku diže raspoloženje, kao i 'Was It Something I Said' koja slijedi nakon 'Playing With Fire', još jedne u nizu sjetne minijature.

'Magdalena' je pak isuviše banalna, poput dječje pjesme, a situaciju definitivno popravlja 'Crossfire', najveći hit na albumu koji zvuči kao da su ga skladali Keane u suradnji s Davidom Grayem, pa nimalo ne čudi što je upravo ta pjesma bila zaslužna za penjanje 'Flaminga' na prvo mjesto britanske top ljestvice po prodaji. No to je uglavnom sve, je posljednje dvije 'On The Floor' i 'Swallow It' ne posjeduju taj magični moment koji bi svakako poboljšao cjelokupnu sliku. Brandon Flowers je samo potvrdio pravilo da je nekad dovoljan samo jedan hit.

Prijašnje recenzije: Štulićeva kletva sabotirala recenziju 'Više sile'?