Istina, Plavi orkestar dobrim dijelom koncerta pratio je sinoć peh s tehnikalijama, Saša Lošić poslovično se borio s nervozom, a na samopouzdanje mu sasvim sigurno nije dobro utjecao ni pogled na dio praznih tribina Arene Zagreb. No, za rastrzanost koncerta i povremeno gušenje atmosfere, kriv je isključivo sam bend, ponajprije njihova neusviranost i loš raspored pjesama. Bio je to treći naš susret, Plavog orkestra i mene, i prvi koji nije zadovoljio. No, krenimo redom...
Pročitajte i ovo
Susret prvi: 'Soldatski bal', prvi album Plavog orkestra, bezobrazno je koketirao s narodnjacima, obilovao je patetičnim rimama i nudio jeftinu utjehu. Ipak, bi je to najbolji teen-pop album snimljen na ovim prostorima. I još uvijek je bez ozbiljne konkurencije. Mnogo godina kasniije postalo je jasno da je nevjerojatnu tinejdžersku histeriju i status kulturološkog fenomena bivše države, Orkestar u velikoj mjeri dugovao upravo svom prvijencu, budući da je na drugim albumima svoju slavu podgrijavao tu i tamo nekim komercijalno uspješnim singlom.
No, te '86, tijekom njihove prve velike turneje, ugledao sam članove Plavog orkestra u Zagrebačkoj ulici u Šibeniku, kada su u gluho doba dana Loša, Pava, Ćera 1 i Ćera 2 potpuno sami lutali ulicom koja ih nije mogla odvesti nikamo posebno. Bio sam premlad da bih smio na njihov koncert te večeri na Baldekinu, no kad sam ugledao četvoricu u blještećim Bon Jovi bojama, dobro sam znao tko su i što su. Bio je to valjda jedini put da su se šepurili nekim gradom, a da ih nitko nije vukao za rukav i dovikivao za njima. Šibenčani su iza prozora odmarali od ručka, meni su se zatresla koljena, a preslavne Sarajlije su me samo šutke ispratile pogledom. Da, bio sam fan Plavog orkestra, vrijeme je da i to jednom naglas kažem.
Dok topovi grme, muze šute
Susret drugi: Krajem devedesetih Plavi orkestar imao je svoj prvi veliki povratak na scenu. Povodeći se za parolom 'dok topovi grme, muze šute', Loša je dotad desetak godina povučeno živio u Sloveniji, Pava je odselio u Englesku, a o Ćera-blizancima nije se znalo ništa. Te 1999. slučajno sam prolazio pored zagrebačkog Doma sportova, predao se nostalgičnoj euforiji tisuća ljudi pred dvoranom, kupio kartu kod švercera i vrlo brzo otkrio da je fenomen iz osamdesetih dobio novu dimenziju čitavo desetljeće nakon prvotnog ludila. Pred sasvim novom publikom, Loša, Ćera x 2 i novi gitarist Saša Zalepugin izazvali su euforiju koju u Ledenoj dvorani vjerojatno nikad nitko nije imao.
Nekoliko sati nekontroliranog vrištanja uglavnom ženske publike i gromoglasno zborno pjevanje, izazvalo je kod Loše litre suza na pozornici, sve pjesme su slavljenje poput himni, a katarza je bila tolika da je Saša Lošić nekoliko dana poslije izjavio da Plavi orkestar više nikad neće nastupati. Jednostavno nije imalo smisla, bolje nije moglo biti. Objektivnosti radi, treba reći da sam u to vrijeme i više pio po koncertima, no taj prvi posljeratni koncert Orkestra u Zagrebu bio je, i danas to još tvrdim bez dvojbi i trijezne glave, najveća energetska bomba koja je ikad pogodila Dom sportova.
Susret treći: Arena Zagreb, jučer. Plavi orkestar izlazi nešto poslije devet na stage, otvara koncert 'Amerikom', zatim onom jednom o 'djevojci iz sna' i još jednom manje poznatom pjesmom te tako propušta priliku poentirati nekim udarnim hitom od prve minute i držati publiku na dlanu do kraja koncerta. Neka opet nova publika, koja ipak nije ispunila Arenu do zadnjeg mjesta (iako se okupljanje oko 13 tisuća obožavatelja nikako ne može smatati debaklom), trudila se 'ufurati' u koncert, a isti problem imala su i četiri glazbenika na bini. Članovi Plavog orkestra nisu zdušno 'ušli' u koncert, što, za pretpostaviti je, treba 'zahvaliti' nedovoljnom broju proba, a prvu žešću rekciju dobili su na 'Kaji', tek petoj ili šestoj pjesmi po redu.
Povratnička turneja sarajevske grupe uključuje i štos, kada se članovi benda, skriveni mrakom i techno podlogom, pojave na improviziranoj pozornici usred dvorane. Tada su tek započeli pravi problemi. Loša se žalio da nema zvuk u slušalicama, teško je pogađao tonalitet pjesama, njegova prateća svita udarala je potpuno bezvoljno u svoje instrumente, a repertoar je započeo obradom Novih Fosila. Slijedeći obrnutu glazbenu evoluciju u Hrvatskoj, Orkestar je čak odsvirao i sveprisutni 'Tešanj' te posegnuo i za jednom iz opusa Halida Bešlića. Osim bezvoljno odrađene 'Lovac i košuta', grupa je za svoj izlet nasred Arene odabrala i 'Goodbye Teens', jedan od svojih najvećih hitova, koji je također uspjela upropastiti naglim završetkom i povratkom na glavnu binu.
Napokon feedback iz publike!
Jedini svijetli trenuci koncerta dogodili su se upravo tada, kada je bend konačno zazvučao kao jedno, autoritativno odsviravši 'Bolje biti pijan nego star' i 'Suadu', dobivši konačno feedback iz publike kakav se očekivao protekla dva sata. Uz neprestalne isprike 'kako se nada da fanovi nisu očekivali iluziju zvanu Plavi orkestar' te 'da se ispričava ako je nekoga razočarao', Loša je u idućih sat vremena izveo ostatak 'Soldatskog bala', a probuđena publika sama je iznijela 'Kad mi kažeš Paša', Od rođendana do rođendana' i 'Parajliju', čime je ukupan dojam s koncerta donekle bio spašen.
Fenomen Plavog orkestra i dalje živi, s trećom generacijom obožavatelja, no koncertna magija je u međuvremenu isparila. Razloga valjda ima nekoliko i meni nisu svi poznati, no ono što je Plavi orkestar sinoć pokazao u Areni, nije bilo dobro, a objektivnosti radi, treba reći da pivo iz plastične čaše već odavno ne konzumiram. No, ne vjerujte mi na riječ, ako Plavi orkestar opet uskrsne 2020., provjerite kako stoje stvari. Moja su susretanja s njima definitivno završila.
