Već je postao običaj da Pipsi koncerte otvore klapskom pismom, kao sakrastični homage teroru višeglasja, koje je posljednjih godina zavladalo eterom. Ovoga puta, promovirajući USB stick 'Diskografija', klapa Bambi nije sotto voce izvela 'Motore', već 'Prvi joint u ustima', službeni singl pionirskog izdanja na koje je stalo sve ono što su Pipsi do danas objavili, a nešto i od onoga što nisu.
Kako to već zadnjih godina biva, Pipsi koncertnu publiku više ne moraju svaki put iznova 'kupovati', imaju ih od trenutka kad istrče na pozornicu u svojim retro trenerkama i sunčanim naočalama. Dubravko Ivaniš i njegovo počesto kadrovski osvježavano društvance, što se zagrebačke publike tiče, uvijek mirno mogu računati na nekoliko stotina ljudi ispred sebe, vjerne fanove od kojih dobar dio, po stupnju obožavanja benda, imaju već i obilježja kakvog rock plemena.
A fanatična podrška, poznavanje svakog stiha te zborno pjevanje i nekih zaboravljenih pjesama iz davnina, godi svakom umjetniku, pa tako i Ivanišu, čije se dobro raspoloženje na pozornici poput virusa prenosilo na cijelu dvoranu i rušilo sve one stare stereotipe o 'depresivnom, čangrizavom i nadrkanom tipu' na bini. Ovaj ga novinar u takvom 'izbediranom' izdanju nikad nije doživio, iako je Pipse, dragovoljno, slučajno, prislilno ili po zadatku, od albuma 'Drveće i rijeke' naovamo pogledao desetak puta.
Kako je šank omiljeno mjesto za odmaranje novinarskog lakta (kad smo već kod predrasuda), na toj su se fronti sinoć otvorila pitanja, na koja Pipsima s pozornice nije padalo na pamet odgovarati.
Je li Dubravko, Dudo, Daddy, Ripper najbolji rock frontmen u Hrvata?
I je i nije, naravno, ovisno tko odgovara. No i kad nekog obožavate ili ne podnosite, to znači samo jedno - da definitivno ima karizmu. Ivaniš je za svog scenskog djelovanja skupio dovoljno i jednih i drugih, a djetinja sreća na njegovu licu sugerira da za njega izlazak pred publiku jest jedino što ima smisla, što god netko drugi mislio o tome. I dok ide 'Malena', 'Poštar lakog sna' ili 'Zdenka i vanzemaljci', Pipsi ih izvode s osmijehom, koliko je god kreativnog grča i nervoze prethodilo trenutku izlaska na binu. A stoput se dokazalo - ako je dobro onima na stageu, dobro je svima. Autoritet mu je jedino zakazao tijekom 'Foxtrota', kad je nadobudno zamolio nazočne za tišinu. No, i takav je rasplet događaja predvidio u ovotjednom intervjuu Dnevnik.hr-u.
Jesu li Pipsi dosegnuli status glazbene institucije u državi?
...ili kako bi članovi benda to voljeli reći - u galaksiji? Ako se takav status dobije kad ti se na koncertu pojave Knjaz, Markovina i još neke viđenije face, onda jesu. Jesu i ako ti pun Boogaloo bezrezervno daje potporu i ljubav. Al' ako je mjerna jedinica puna Arena ili Dom sportova, onda Pipsi nemaju šanse naspram Halida Bešlića (još nemam informaciju kako je prošao Željko Samardžić, i on je sinoć istaknuo kandidaturu u Areni).
Je li kreativni vrhunac već iza Ivaniša i Pipsa?
Čulo se na šanku sinoć i 'je' i 'nije'. To će se pitanje valjda ponovno postaviti i za deset godina. Pričekajmo...
Koncertno izvješće (koje to i nije), završit ćemo Ivaniševim citatom iz Perkovićevog 'Dugog vikenda u zemlji čudesa', biografije napisane davne '97. 'Ako radim zabavu, show-bussines, ne znači da se suludo zabavljam.' S obzirom na duhovnu preobrazbu iz Rippera u Daddyja, valjda se i to promijenilo. Ma, zabavljao si se sinoć Daddy, priznaj!
