Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Francuski bend Joke odlično je uklopio balkanske goste u svoju priču, Seal je opet podbacio, Phil Collins se vratio pjesmama svoje mladosti, a zagrebački Ibis se nije uspješno predstavio na svom prvijencu.


Joke 'En Vente Dans Ce Monde De Merde' – Ocjena: 9/10
(Menart, 2010.)

Zvuči kao dobra šala da se francuski bend širokog raspona utjecaja i stilova združi s gostima iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Alžira i Burkine Faso. Da svako pjeva i repa na svom jeziku, proklinje novi svjetski poredak u svom dvorištu, dok ispod toga tutnji glazbena podloga koja je mješavina utjecaja grupa Red Hot Chili Peppers, Manu Chao, Gogol Bordello, Les Negresses Verte i Neco Nouvellas, odnosno u kojoj se kovitlaju dub, gitarski rifovi, bras sekcija i etno ritmovi Afrike i Istoka.

Vezani članci Lily Collins (Foto: Profimedia) Mlada holivudska glumica ponovno je na udaru kritika zbog fotografija u bikiniju na kojima joj se vide rebra Heidi Klum Tom (Foto: Profimedia) Za nju pričaju kako nema sreće u ljubavi, ali ovaj njemački top-model ne skida ruke sa 16 godina mlađeg!

No nije šala. Taj glazbeni kotao podsjeća na kakofoniju zvukova i jezika velikih europskih metropola gdje su odavno pomiješane sve rase i stotine nacija. Iz glazbe grupe Joke izvire zdravi stav borbe za prava velike većine koja se ne može pohvaliti 'pedigreom' u svojoj sredini. Ukratko, stav potlačene radničke klase koja svako malo izlazi na ulice u istim tim europskim središtima i na uvjerljiv način daje do znanja da postoji i opstoji.

Po sličnom nepisanom manifestu Joke ugošćuje najraznovrsnije glazbenike po sistemu 'ako imaš stav i imaš nešto za reći – onda si dobrodošao'. Pozerstva tu nema. To se vidi i po gostima iz Hrvatske; Yurija iz Stillnessa i Nenada iz Atentata, koji su tu rame uz rame s Chakkom iz srpskog Zion Crewa, Urošom iz slovenskog Red Five Point Stara, Wendlamita Kouka i KPG-a iz Afrika Slama (Burkina Faso), Djamila iz Djmawi Africa (Alžir) i još desetak francuskih kolega.

Zanimljivo je da bend koji živi i djeluje diskografski nezavisno i po nomadskom principu prodaje nosača zvuka tamo gdje nastupa, je u jednoj Hrvatskoj pronašao plodno tlo za zastupanje od strane renomiranog domaćeg izdavača, što je svakako pohvalno, a bilo bi još pohvalnije da Joke u lo-fi maniri složi i neku mini klupsku turneju po našem teritoriju i bar na tren razbije stoljetnu učmalost nekih dijelova Lijepe naše.

Joke duboko u sebi nosi urbani misionarski poziv, koji nam je svakako potreban. Čak i da nastupe bez svih ovdašnjih gostiju i pjevaju na francuskom, puno stvari bi bilo razumljivo. Riječ je o bendu koji ulijeva nadu. Naslov albuma koji u doslovnom prijevodu znači 'Na prodaju u usranom svijetu' samo je jaka ironija koja potvrđuje tu tvrdnju.

 

Seal 'Commitment' – Ocjena: 5/10
(Reprise Records / Dancing Bear, 2010.)

Angažiran, obvezan, privržen… To u Sealovom slučaju nije trebalo isticati zaključno s njegovim četvrtim studijskim albumom, koji je ujedno bio i posljednji hvalevrijedan uradak ovog iznimnog pjevača. S prethodnim, petim albumom 'System' na kojem je producentsku palicu dao u ruke Stuartu Priceu, čovjeku koji je prije toga ponovno izmislio Madonnu, i time se vratio u dance vode, ne samo da je tržišno propao, već i prilično razočarao.

Do tada je uspješno balansirao između modernih pop struja i mljackave-poetičnosti koja mu je garantirala prolazak kod ljepšeg spola. No nakon 'Systema' na kojem je zaboravio da se obitelj i posao ne miješaju, otpjevavši duet sa svojom suprugom Heidi Klum (koja može biti super model, ali ne i solidna pjevačica) stvari su krenule nizbrdo.

Novi album 'Commitment' već po naslovu šalje signal da je Seal angažiran, obvezan, privržen… Kome, čemu? Dobroj glazbi, nažalost, više ne. Uspio je nanizati jedanaest ujednačenih pop pjesama koje niti smrde, niti mirišu, čak ni nakon pet-šest preslušavanja, koliko je dovoljno da bi neka inače teže provarljiva, ili složenije segmentirana glazbena djela oživjela u uhu.

Uvodna 'If I'm Any Closer' obećavajuće potjera ritam, ali nipošto na način kako je 'Get It Together' otvorila 'IV' 2003. godine. Nakon toga slijedi niz od devet balada među kojima je teško uhvatiti pamtljivi refren, no opet i to je miljama daleko od 'Human Being' iz 1998. na kojem je Seal uspješno testirao svoje slušatelje.

Umjesto toga mogao bi bez problema ponijeti titulu Julia Iglesiasa 21. stoljeća. Situaciju ne spašava ni posljednja 'Big Time' u kojoj se odlučio razbuditi, ali se ni ona se po ničemu posebno ne izdvaja. Zanatskom, odnosno pjevačkom dijelu albuma se nema što prigovoriti. No Seala je teško prihvatiti kao zanatliju koji svoje vještine prezentira u nekom restoranu, ili hotelu uz lagani žamor i zveckanje pribora za jelo, a skrojio je album upravo za takve prilike. Šteta, jer je postojala topla nada da se uspješno oporavio od 'Systema'.

 

Phil Collins 'Going Back' – Ocjena: 7/10
(Atlantic / Dancing Bear, 2010.)

Phil Collins je jedan od onih glazbenika koji se ili poštuju i vole, ili mrze. Sredine nema. Kome boja njegovog glasa ne odgovara, teško da će se odlučiti za neki od njegovih albuma, pa makar ti bili proglašavani i remek djelima. Da ne bi bilo zabune, potpisnik ovih redova i dalje drži njegov posljednji zagrebački koncert u lijepoj uspomeni i to zbog profesionalizma, izvedbe i dakako sposobnosti da cijelu dvoranu bezrezervno podigne na noge.

Stoga ova recenzija neće ići u smjeru te 'legendarne' predrasude i neprofesionalne i zajedljive opservacije jednog uistinu nadarenog glazbenika. No vratimo se koncertu koji je održan prije nekih 4-5 godina. Riječ je bila o posljednjoj oproštajnoj turneji Phila Collinsa koji se na taj korak odlučio zbog ozbiljnih zdravstvenih problema, jer za glazbenika ne postoji gora stvar od oštećena sluha.

Činilo se to tada kao i njegov oproštaj od glazbe. Činilo, jer to se, eto, nije dogodilo. Phil se uhvatio pjesmarice standarda koji su obilježili njegovu mladost i odlučio ih sažeti na jednom albumu.

Potez koji se odavno u glazbenom svijetu gleda kao proračunati više-manje dosadan i predvidljiv to po pravilu ne mora biti, ako ga se uhvate pravi majstori, a Collins to ipak jest.

Listu pjesama je složio pametno. Nije previše išao u širinu. Fokusirao se uglavnom na autore Briana i Edwarda Hollanda, te Steviea Wondera i njihovom radu vješto dodao potpise Curtisa Mayfielda, Normana J Whitfielda, Barretta Stronga, Phila Spectora i Carole King.

Oživio je šezdesete i Motown zvuk na sebi svojstven način i iznjedrio solidno nostalgičarsko djelce, u kojima se pjesmama poput 'Papa Was A Rolling Stone', 'Going To A Go-Go' i 'Jimmy Mack' uistinu nema što prigovoriti. Kompaktan i smisleni glazbeni vremeplov. Palac gore za 'Going Back'.

 

Ibis 'U sobi bez vrata' – Ocjena: 5/10
(Denyken Music / Dallas Records, 2010.)

Koliko je specifičan problem biti vremešni roker i objaviti debi album, toliko je nezahvalno isti recenzirati. Prije svega radi se o pobjedi duha i upornosti. Izgurati svoju priču, uvijek je za pohvalu, no druga strana medalje obično sa sobom nosi pitanje: zašto se neke stvari nisu dogodile u pravo vrijeme? Malo njih ostaju neotkriveni talenti, a puno ih je u situaciji u kakvoj je Ibis - robuju ostvarivanju mladenačkih snova. A to nije glavno mjerilo kad se pojavi album.

Ibis se može svrstati u srednjestrujaški krug zagrebačkih bendova. Stilski izgrađen na nasljeđu novog vala u koketnom ozračju s adult rockom devedesetih i brit popom. Vokal Zdravko Pongrac ne posjeduje odlike kvalitetnog pjevača. Negdje je na pola puta između Darka Rundeka i Marijana Bana, iako se osjeti da teži Štulićevoj markantnosti. Takva osrednja vokalna izvedba bi još i mogla proći da Ibis posjeduje slikovite stihove i ubojite poante koji su u stanju uspješno prodrijeti do slušatelja. Ali ni to nije slučaj.

Ako se ova četvorka misli ozbiljno baviti probojem na sceni treba riješiti dilemu: ili uzeti kvalitetnog pjevača koji je u stanju oblikovati melodiju pjesme, ili pak više poraditi na tekstovima, odnosno za to angažirati pravog pjesnika. Tu leži osnovni problem zašto glazba ovog benda ne prolazi put ka istinskom grooveu, a to je ono što članovima istog ni kvalitetno producentsko ime poput Denykena ne može stvoriti iz ničega, jer i on u konačnici svog rada samo snima ono što bend izvede.

No nije sve crno, Ibis je nekoliko puta i pogodio emociju u pjesmama 'Bez kavijara' i 'Osjetih sreću'. Ali ni to nije dovoljno za ozbiljniju penetraciju u prvu ligu domaće rock/urbane scene.

Prijašnje recenzije: Rundek Cargo Trio, Leiner+Hrnjak i Tomislav Goluban