Ovoga puta nismo poslušali nijedan novi studijski album, već smo pročitali knjigu i pogledali DVD.
Anđelo Jurkas 'Bez rocka trajanja – glazbeno dešifriranje Balkana', Ocjena 10/10
(Znanje, 2010)
Posegnuti za enciklopedijskim konceptom, a ne ispasti dosadan; postaviti stvar iz sasvim osobnog kuta gledanja, a na kraju dati objektivnu sliku stanja; biti duhovit, a ne sipati fore; staviti Brenu, Rokere s Moravu, prvake Novog vala, Sexu, Laibach, Arsena i Tetu Lizu u isti kazan, a ne izazvati podsmijeh... Sve su to odlike, uz mnoštvo drugih, opsežnog glazbenog štiva koje nam je kritičar Anđelo Jurkas ponudio u diskografskom pregledu balkanske scene 'Bez rocka trajanja'. Knjiga nudi točno stotinu odabranih izdanja iz svih nekadašnjih republika (uz još 100 dopunskih), koje su na ovaj ili onaj način značajne kako za scenu, tako i za autora osobno.
Jurkasova novinarska navika da zapisuje misli kako mu naviru, uz minimalno naknadno pročišćavanje teksta, njegov je jak adut u svakodnevnom pisanju, pa i u ovom djelu. To ponekad podrazumijeva i odlazak u stilske stranputice, kada se nekoliko puta morate vraćati na početak rečenice i gdje krajnju poantu razumije valjda samo autor. Shvatite li takve gordijske čvorove kao vlastiti čitalački izazov, proučavanje svega onoga što Jurkas želi poručiti postaje dvostruko zanimljivije.
Počevši s prvijencem Haustora, a zaključivši s 'O tugo jesenja' Ramba Amaduesa, 'Bez rocka trajanja' daje mnogo materijala da Anđela proglasite i genijalcem i neznalicom, stručnjakom i iritantnim piskaralom. Ukratko, svim onim titulama koje ionako često dijelite glazbenim kritičarima. No, Jurkasova parola da se o ukusima raspravljati mora ovom je knjigom doživjela konačnu potvrdu. Ovoga puta autor je dao pravo glasa puku - osim što je svaki navedeni album prokomentirao netko od njegovih stvaratelja, svoju ocjenu dale su i mnoge osobe iz javnog života. I baš tu leži najveća snaga i šarm ove knjige; komentari ispod Jurkasovih uglavnom lucidnih i povremeno kaotičnih recenzija približili su ovo glazbeno dešifriranje Balkana autorovoj finalnoj zamisli – dali su glazbenom okviru ovih prostora zasluženi društveni kontekst.
A koji su Jurkasovi favoriti? Iako se u svojim osvrtima nikome ne klanja do poda, jasno je da iznad svih iskaču Disciplina kičme, Damir Urban, Haustor, Rambo Amadues, nekoliko domaćih etno i elektro uzdanica, uglavnom svi oni glazbenici koji u svom radu nisu pratili ravnu liniju, već su imali muda i znanja svoj zvuk stalno razvijati, kombinirati ga i eksperimentirati s njim. S druge strane, pobrojani albumi Lepe Brene, Rokera s Moravu, Novih fosila ili Electro Teama tu su kako bi se njihov utjecaj i doseg objasnio fenomenološki, kao društvene pojavnosti u datom trenutku koje su, htjeli mi to priznati ili ne, sastavni dio našeg glazbenog i sociološkog okružja proteklih desetljeća. Stoga se knjiga Anđela Jurkasa preporuča čitati u komadu, jer svaki album kojeg zbog vlastitih preferencija poželite preskočiti čini dio mozaika scene uz koju ste izravno i neizravno odrastali ili upravo odrastate. A ne zaboravimo ni to da biste ponešto korisnoga mogli i naučiti.
Metallica Slayer Megadeth Anthrax 'Live from Sofia', Ocjena: 10/10
(Universal Music, 2010)
S nemalom dozom nostalgije, uz ponešto upitnog glazbenog ukusa i sklonosti prema čvrstim riffovima, koncertno izdanje na kojem se okupilo ovakvo društvo proglasio sam DVD-om sezone dok je luksuzno pakiranje još stajalo netaknuto na stolu. O povijesnoj turneji velike četvorke thrash metala prošle se godine pisalo na sve strane, a zabilježeni nastup na bugarskom festivalu Sonisphere vjerojatno je ispunjenje snova za svakoga tko se našao tog 22. lipnja na stadionu Levski u Sofiji.
Za Anthrax, Megadeth i Slayer ovo povijesno druženje značilo je ponovno osjetiti kako je to nastupati na rasprodanim stadionima, dok se prvima među jednakima, Metallici, nakratko vratio dojam da još uvijek pripadaju 'pravovjernoj' sceni koja nije poklekla pred kompromisima. Od pojavljivanja na Sonisphere festivalu svi su, dakle, imali koristi, a bonus materijal sniman u backstageu dokazuje i iznimnu dozu uzbuđenja, dobrog raspoloženja i nedostatak zle krvi koje je u prošlosti itekako bilo. Posebno emotivno bilo je svakako za Davea Mustainea, lidera Megadetha, koji je prvi put nakon što je istjeran iz Metallice prije 25 godina, podijelio pozornicu s Hetfieldom i Ulrichom.
Sasvim je nepotrebno analizirati svaku pojedinu izvedbu, jer sve što se te noći sviralo pred bugarskom publikom bile su thrash metal himne jedna za drugom. Tražiti nedostatke značilo bi promašiti bit. Već u 16 sati na stageu su osvanuli Anthrax s originalnim vokalom Joeom Belladonnom koji su s 'Got the Time', 'Be All, End All', 'Antisocial', 'Indians' i 'I Am the Law' dokazali da su najsimpatičniji bend The Big 4 ekipe. Puno više ozbiljnosti i decibela došlo je na pozornicu s Megadethom i njihovim asevima iz rukava 'Holy Wars', 'Hangar 18', 'Peace Sells' i naravno 'Symphony of Destruction'. Brutalnost je nastupila sa Slayerima; 'Angel of Death', 'South of Heaven', 'Raining Blood' i 'Seasons in the Abyss' probile su uši prvim redovima i najavile atrakciju večeri.
Metallica je jedina od svih izvodila pjesme novijeg datuma, što im ide na dušu. No, nisu pretjerivali, repertoar je bio sličan kao u Zagrebu, a status zvijezda večeri omogućio im je i da izvedu pet pjesama više od ostalih. Vrhunac se dogodio na 'Am I Evil' kojega su svi thrash velikani izveli zajedno. Skoro svi. Naime, snimka koncerta, kao ni prateći dokumentarac, nisu odgovorili na pitanje zašto se članovi Slayera (izuzev bubnjara Davea Lombarda) nisu odazvali na zajedničku završnu točku. Doduše, Araya i Hanneman su se na kraju pridružili društvu na zajedničkom fotografiranju, dok se najživopisnijem liku, gitaristu Kerryju Kingu, nikako nije moglo ući u trag. Možda ipak nije sve tako idilično među velikom četvorkom?
>> Preslušali smo prvi posthumni album Michaela Jacksona
