Glumac Leon Lučev je na ovogodišnjem Pula Film Festivalu s dva filma u natjecateljskom programu, 'Na putu' redateljice Jasimle Žbanić i '2 sunčana dana' redatelja Ognjena Sviličića. Na tiskovnoj konferenciji za film 'Na putu', na kojem je bio zajedno s glumicama Ninom Violić i Jasnom Bery, još jednom se osvrnuo na svoju popularnost kod bosanskohercegovačkih redatelja.
Pročitajte i ovo
>> Prvi domaći ZF film snimljen za samo 200.000 kuna!
'Kako je moj profesor Lonza meni jednom rekao na akademiji: 'Ti si jedini hrvatski glumac koji ne zna govoriti hrvatski jezik'. Valjda zato jer sam Dalmatinac, nemam pojma, meni je ovo već treći film na bosanskom jeziku i meni je to ok. Kad pričam o filmu 'Na putu', povlačim sjećanja od prije dvije godine kad smo završili taj proces, a ustvari je prošlo tri godine od nastajanja filma, kreacije, pa preko svih festivala na kojima je igrao. Nadam se da smo sada na tri četvrtine tog putovanja', izjavio je Leon Lučev, objašnjavajući kako na jesen film treba biti prikazan u većini zapadnoeuropskih zemalja.
Glumac se u filmu 'Na putu' okušao i kao koproducent.
'Jednom sam napisao da je producent čovjek koji dobro zna artikulirati neku ideju i pretočiti je u novac, što u ovom slučaju nije bilo nimalo lako. Hrvatska je kao koproducent financijski već zatvorila konstrukciju kad je snimanje filma već bilo gotovo, ali uspjeli smo preći nekih jedanaest posto i time postati ravnopravan koproducent. Za mene je to bilo novo iskustvo. Puno stvari sam naučio. Jedno od važnijih je bilo što su realna, a što nerealna očekivanja (smijeh). Ustvari za mene kao glumca, osobu i čovjeka nešto novo, a to volim. Stalno nešto novo', obrazložio je Lučev.
O temeljitosti rada s redateljicom Jasmilom Žbanić, bio je pun pohvala: 'Ja mislim da je snimljeni scenarij deseta, ili jedanaesta verzija originalnog scenarija. Do jedne četvrte, ili pete verzije je scenarij spreman za predavanje, a Jasmila je nastavila pisati dalje. Nakon sedme-osme verzije smo se ponovo svi skupili pročitali scenarij da bi ga čuli i ponovo promijenili.
Onda smo imali verziju scenarija koju smo probali bez teksta da bi vidjeli koje sve replike možemo izbaciti van, a da stvar bude jasna. Dakle sam proces ima dosta slobode s tim da Jasmila jako dobro zna što hoće.
Tako da imamo slobodu, ali u jednom prostoru u kojem 'plivamo', što je meni super. Ja obično i prije čitanja scenarija volim popričati s redateljem. Jer obično je redatelj osoba koja je odgovorna za taj svijet koji kreira, stoga trebam znati koje su koordinate svijeta u kojem ja mogu plivati. Da se ne bi krivo razumjeli pa da ne stvaram ja jedan svijet, a redatelj želio drugi.
Ja znam u Berilnu kad su strane kolege razgovarale s Jasmilom i kad bi čuli na koji način ona radi i koliko vremena ima na pripreme s ekipom, oni bi joj odgovorili da sebi to ne mogu priuštiti.
Govorim od ljudima čiji budžeti za filmove su četiri, sedam i više milijuna eura. No to je njena slika i način izbora ljudi koji će pratiti taj način rada koji je iznimno zahtijevan, ali koji ti puno i vraća. I to je ta jedna ljepota snimanja s njom, što nakon četrdeset dana snimanja se ste stvarno fizički premoreni, ali iznutra možete snimati još pet mjeseci bez problema.'
Film 'Na putu' bavi se životom osobe koja se nakon neuspjeha i problema s alkoholom okreće Islamu. To je u susjednoj Bosni i Hercegovini prilično škakljiva tema, zbog koje je film među određenim krugovima naišao na nerazumijevanje. Lučev smatra da se to dogodilo zbog osobnih iluzija nekih koji su obrađivanje takve teme u startu zamišljali drugačije.
'Genaralno gledano sad s nekim odmakom…Ono što se meni čini. Kao prvo, bosanski Islam je puno mekši nego Islam koji je došao nakon rata. Bosanski Islam, nije otvoreno dozvoljavao, ali je nekako bilo normalno da ljudi popiju koju čašicu alkohola. Nije bilo nikakvog striktnog ograničenja.
Novi vid Islama je puno radikalniji i konzervativniji i ima više zabrana. Ali ono što sam htio reći jest i što sam uvidio pet mjeseci nakon svih premijera jesto to da je film najteže prihvaćen upravo u Bosni. Tamo su postojala jedna određena očekivanja kakav film, ako se dotiče ta tema, treba napraviti. Bazični pokretač kod Jasmile je bio jedan bijes, jedan bunt, u smislu: daj čekaj što se ovo dešava? I onda je u jednom trenutku shvatila da ako radi takav film i krene iz tog rakursa da će napraviti film s dvije strane, a to nije željela.
Ustvari zanimao ju je moment kad ljudi u to ulaze, odnosno kad se fanatično okreću vjeri. Shvatio sam da je njezin pristup ljudima iznevjerio nekakva imaginarna očekivanja u smislu: što treba napraviti s tim filmom. Međutim mislim da je s druge strane napravila i otvorila neki svoji, koji je nama, cijeloj ekipi bio puno zanimljiviji i pune teži za napraviti. Lako je osuditi stvari, puno teže je, ne opravdati, već istražiti zašto se događaju takve situacije i ne zauzeti strane, što je meni iznimno najvažniji dio filma', zaključio je Lučev.
