Danas sam bila na samom sjeveru otoka na jednoj hridi koja se zove Leapers ‘Hill (Leap=odskočiti,izletjeti). Tu su naime 1651 g. pravi domoroci 'the Caribs' (Karibski Indijanci) shvativši kakvu su grešku učinili što su pustili Francuze da ostanu na otoku, nakon kraće borbe umjesto da se predaju, počinili masovno samoubojstvo skočivši u ocean s te hridi. Nešto slično kao Masada u Izraelu. Kako tih domorodaca više nema, danas je sasvim uobičajeno da se afrički crnci koji su ovdje kasnije dovedeni kao robovi smatraju domorocima.
Zašto robovi? Nekada su Grenadom dominirale plantaže banana, šećerne trske (koje su se kasnije pretvorile u destilerije ruma), kakaa (kažu da imaju najbolju čokoladu na svijetu, i tamo smo bili danas na to ću se vratiti poslije), začina kao što su cimet, muškatni oraščić, cayenne papar. Zbog toga robovi. Vidjeli smo i ostatke ostataka nekih plantaža, a njadulje smo se zadržali u onoj gdje se još i danas pravi čokolada. To je u Belmount Estateu koji je 300 godina star i nalazi se u unutrašnjosti otoka.
Ne biste vjerovali, ali čokolada kada nastaje, kad plod fermentira ima miris po smrdljivim nogama. Plod izgleda kao tikvica i unutra je pun koštica koje su obavijene bijelim sluzavim mesom. To nestaje pri fermentaciji i ostaju te koštice, a one su zapravo kakao. Ne znam točan redosljed i proces, ali vidjela sam da se suši na suncu i vidjela sam crnca koji gazi po tome, a miris koji se širi je dosta loš, ali podnošljiv. Sve je ostalo tradincionalno kao prije 300 g.
Iz stare kolibice dopirao je zvuk klavira, po kojem je sa sluhom udarao mali dječačić, a potom mu se pridružila starija debela crnkinja, u blizini tog kadra dosta glasno zvale su nas papige, velike are, stalno sam spremna da treba nekog nahraniti pa imam pun džep kikirikija, kornjača koja polako šeta i jede i tako joj prolaze dani, mali slatki jarići kojima smo davali mlijeko iz flašice, koze, ovce, majmuni koji su dosta agresivni I brzi, otimaju stvari, bili su dragi kad je bilo kikirikija, a kad je nestalo zamalo da nam nisu razbili kameru, imaju jako precizne kretnje i jako su brzi… a preslatki, imaju neki pametan pogled i prste i nokte baš kao ljudi.
Od tamo smo se dovezli do mjesta gdje je nekada bila najveća plantaža banana, to je sve zapušteno, još uvijek ima mnogo stabla banana i jedna rijeka koja prolazi između zemlje i tvornice u njoj se kupaju mali crnci. Kao mali pauci su, skaču po stjenama, skaču u rijeku, pa van, nemaju ni grama sala i ponavljaju tu svoju igru u nedogled, starija braća ih gledaju sa strane puše jointeve i kako bi lokalni rekli 'just limeing'.
Te plantaže su manje više danas sve uništene, jedan od velikih razloga je uragan 'Ivan' koji je 2004 g. uništio apsolutno svu zelenu vegetaciju na otoku, naš prijatelj je baš snimio video s pogledom iz svog dvorišta dan prije uragana, a onda je to isto snimio par dana kasnije i razlika je nezamisliva, na ovoj prvoj snimci sve je zeleno, a na ovoj drugoj nema ni jednog listića. Stari Grenadani pričaju kako je Bog rodom iz Grenade, zato što svaki puta kada naiđe uragan produži sjeverno i zaobiđe Grenadu, i tako već stoljećima, no pitamo se šta se onda desilo 2004. taj 'Ivan' ih je zaista uzdrmao kao nikad prije. Od tada nije bilo ničeg sličnog i čini se da je mirno ovdje, čak toliko da svi sa obližnjih Karibskih otoka tijekom kišne sezone (sezone uragana) ostavljaju svoje jahte tu usidrene.
Da se vratim na plantaže i ljude koji ih obraduju. Jedine plantaže koje su se oporavile su one sa začinima (muškatnom oraščiću, kojeg oni najviše izvoze na svijetu, treba 10 godina da rodi prvi plod). Trenutačno je ovdje na otoku 40% nezaposlenih. Ljudi ovise ili o jednom članu obitelji ili o rodbini koja živi u Americi, Kanadi ili Engleskoj… I tu je taj paradoks koji još uvjek ne možemo dokučiti, naizgled puno sirotinje, a tako sve skupo. Ovise o turizmu, a ne žele masovni turizam, hvale se da imaju samo 1500 turističkih ležajeva.
Rad i usluge su prejeftine, a potrošna roba preskupa. Pa meni je neshvatljivo koliko ima voća, povrća, bujne vegetacije, plodne zemlje, svega. Ovdje literarno rastu banana, guave, mango uz cestu, a kad ih želis kupiti na nekom štandu ili u dučanu su užasno skupe. Primjera radi slušajte ovo. Prošli petak bila sam kod zubara, Amerikanac, najnovija oprema, dvije asistentice, proveo je sa mnom 45 minuta, slikao mi je zub, čak mi je i prodao paket nekih spravica za čišćenje zubiju koje mi moj zubar u Hrvatskoj nikad nije ni spomenuo i sve to zaračunao EC$50 (eastern Caribbean dollar) = 100 HRK, da bi nakon toga otišli u supermarket i kupili 3 male glavice salate, 4 krastavca, 4 crvena luka, 1 kg grejpa, a to je koštalo EC$ 105 = 210 kn.
To je samo jedan od primjera. Ima tu najobičnijih stvari koje koštaju pet do šest puta više nego u Hrvatskoj. Radi se o tome da je ovo otok pa su stvari uvezene ,a uvozne marže su jako velike. Auti su i do tri puta skuplji nego u Hrvatskoj, a opet ima nevjerojatnih auta. Nakon što smo dugo bili zbunjeni shvatili smo o ćemu se radi, što se tiće voća i povrća, lokalni ljudi imaju svoje i dijele to međusobno, a bijelci koji su ovdje su i onako i ovako jako bogati tako da je njima to svejedno, oni plaćaju cijenu koja je u supermarketu. A mi smo si posadili vrt za svaki slučaj.
Kako ja svaki dan ujutro idem trčati Grand Anse plažom… vidim da tu ima ribara, cijeli dan su tamo, kažu mi da dobro žive, prodaju ribu turistima i lokalnim ljudima, čisto usput da spomenem kad se god navirim s nekog mola vidim one prekrasne šerene, žuto-crne tropske ribice kakve kod nas možemo vidjeti u skupim akvarijima… U sezoni kornjača, kažu ribari, da im neki turisti daju čak i po 100$ da vrate kornjaču u more tj. da ju ne ulove i ne pripremaju za jelo, sada nije sezona kornjača, ali jedva čekam da mogu plivat s njima. Za sad uživam s malom djecom, mali crnci su nešto najljepše i najslađe na svijetu, veseli i dražesni stalno nešto skaču viću, znatiželjni su iI glasno se smiju. Naime djeca ovdje odrastaju na moru, po drveću, rijekama, sumama, iako imaju kompjutere to ih baš previše ne zanima, svi se raduju bit vani.
>> Priča s otoka na kojem caruje reggae, 'trava' i rum
Sve se ovdje dešava na cesti, na otvorenom, roštilj, svirka, ples, cricket, nogomet, karnevali, ljudi iznesu sve svoje van i kuhaju na cesti. Pričaju i druže se… nitko nije opterećen kako je obučen ili takvim nekim stvarima, a i ja da si mogu ponovo spakirati kofer ponjela bih više praktičnijih stvari, a manje krpica, cipela… kad si tu okružen sa svim tim veselim i dragim ljudima i vidiš da nemaju pojma o modi i čemu, onda se i tebi počinju mijenjati prioriteti i manje brineš o tim nekim detaljima. Cijeli život sam se bavila modom, a ovdje mi to za sad uopće ne fali! Baš sam ovih dana i pratila preko live streama Cro a Porter i jako sam ponosna na svoju prijateljicu Jasminu Arnautović.
Vratimo se mi ipak na voće koje me trenutno najviše oduševljava (svaki tjedan je to neko novo voće), zove se Soursop velik je ko… hm… ima ga u više veličina, a najveća nekako doseže par kila, izvana je bodljikav i zelen, kora mu je dosta tanka, pa tako kad dozrije bude i mekan, a iznutra je pun bijelog mesa, pun i cijeli se jede malo podsjeća na ananas okusom, ali je puno puno jači, slađi i finiji i ono što volim kod njega je da se stvarno najedeš, nije ko neki drugi da ih toliko guliš da ti na kraju ostane debela kora, velika koštica i jedan griz, već je sav za pojest od kore do kore… Samo ima male koštice koje se lako odvajaju od mesa.
Kažu da je nevjerojatno voće u smislu da prepoznaje zdrave stanice I potiče njihov rast, te razaznaje poremećene stanice u tijelu, tumore i rakove te njih uništava. Lokalni ljudi tvrde da se to uzima umjesto kemoterapije, a jako je fino i postoji čak i lokalni sladoled od Soursopa. Eto, a sljedeći put ću vam pričati malo više o tome kako smo došli ovdje i koja je naša misija.
