Priča s otoka na kojem caruje reggae, 'trava' i rum

Pročitajte i ovo Posljedica nevremena Ostalo zaboravljeno: Stanari se boje da bi stablo na Srednjacima svakog trena moglo pasti na stazu ili parkiralište Na terenu 250 radnika Što će biti sa stradalim stablima tijekom nevremena? "Dobili smo čačkalice umjesto furnira"

Naime, u dvorištu nam raste golemo stablo Nonija, već neko vrijeme cijedim juice iz samog ploda, zatvorim ga u plastični kontejner i čekam da pusti sok. Kako je tu uvijek vruće, okus mu bude sličan provrelom vinu. To je u biti pravi Noni. Lokalni ljudi kad ga spomenem onako naprave grimasu, a onaj kod nas koji se prodaje po 400, 500 kuna, ni ne znam koliko, ima samo mali postotak Nonija u sebi, a ostatak su razni sokovi ribizla, grejpa itd.

Stvarno sam zahvalna na tom stablu u dvorištu, pravo čudo.

Imamo mi još tu svega u dvorištu. Veliki kokos koji trenutačno imam daje plodove, a zovu ga jelly ili water coconut. Velik je k’o ragbi lopta, a i sličnog je oblika, zeleno–žute boje i pun je (otprilike pola litre) prozirne, bistre tekućine, koja je nevjerojatno osvježavajuća, fina i slatka. S velikom mačetom mu se odreže vrh, oguli ga se do drvene kore (slične kakvu znamo, samo mlade, tanje, mekše i svijetlije). Još jednom se mačetom otvori ta kora i evo vode…mmmm…najfiniji ljetni napitak ikada. Ovdje mu još ubace lišće mente i limunove i narančine kore. A koliko je to zdravo….puno je cytokinina (protiv starenja, protukancerogeno). I jako puno prirodnih bioaktivnih enzima, u svakom slučaju prepun je svega i ima apsolutno svih vitamina, minerala. Kažu da u siromašnim zemljama Azije i dan danas, tamo gdje nemaju otopine infuzije, direktno priključuju kokosovu vodu u venu (vau). Svašta. Zanimljivo je i kako samo drvo kokosa nikne iz te iste ragbi lopte, ako je pustimo da ostari.

Kad već pišem o voću, da vam spomenem Sapodillu, meni je to najugodnije iznenađenje, nikada prije nisam čula za to. To voće nije slično nijednom drugom koje sam do sada probala, neuglednog je izgleda poput nekog krumpira ili mušmule, takve je i boje. Jede se kad je mekana i zrela, a okus je zaista teško opisati. Najsličnija je nekakvom sočnom, gustom biskvitu s puno arome, nevjerojatno. Kao najfiniji kolač, kao neka rolada s čokoladom i rumom, mljac! I opet jako, jako zdravo. Ima toliko nutrienata i dobrih stvari, a nevjerojatno mi zvuči da ima više vitamina C nego naranča, limun, grejp.

A kad smo već kod citrusa, ovdje ih ima toliko da im ne znam broja. Svaki put kad mislim da kupujem naranču, grejp, limetu ili limun, prodavač mi kaže ‘ne, ne, ne’. I spomene neko treće ime i sasvim desetu podvrstu. Koliko za sada shvaćam, ima jedno 5,6 vrsta naranči, isto toliko vrsta limuna, više vrsta limeta koje su veličine grejpa i od jedne limete se može dobiti 2,3 decilitra soka, isto tako i s grejpom, a svaka vrsta ima svoje ime i drugačiji okus…Briljantno.

Ovo je najbujnije i najzelenije mjesto na kojem sam ikada bila!

Ljudi su iznimno pristojni i srdačni. Različito je od ostatka svijeta, nikome se ne žuri! Potpuni stranci mi prilaze i kažu ‘welecome to beautiful island, the isle of Spice’ i obavezno popričaju još malo o mnogočemu! Osjetim da sam i ja već malo poprimila njihov način. Najviše sam to osjetila kad sam nekakvom strancu s cruisera počela pričati o sapadilli i kako je mora kupiti…nije bilo odgovora i pomalo me čudno gledao zašto ja sad pričam s njim!

Baš sam ih zavoljela, jako su ponosni na svoj otok i imaju zašto biti!

Dragi su , opušteni, komunikativni i nasmijani!!!

Čak i oni najsiromašniji su vedri, nasmijani i topli. Mislim da to što je svaki dan sunčan, što je sve šareno i jarkih boja igra veliku ulogu. Gdje god hodamo, svi nas uvijek pozdrave. Nevjerojatno, to mi se još nije dogodilo!

Ima tu svega, Arapa, Indijaca, Azijata, a i dosta bijelaca.
Ovo je kršćanska zemlja, s puno kršćanskih denominacija. Za neke od njih ni sama prije nisam čula, primjera radi Mennoniti, plain people (obični, jednostavni ljudi) nešto slično amishima, ali drugačije. Oni ne prihvaćaju modu, televiziju, nemaju čak ni crkvu, već iz tjedna u tjedan nose crkvene klupe iz nečijeg doma u drugi. Poprilično neobično, zar ne? Kao da je još 1750. godina.

Ipak, ovdje među mladima caruje reggae, trava i rum. Veliki su to kontrasti. Jako, jako bogati i jako, jako siromašni. Negdje manje očito, negdje više, ovisno u kojem dijelu otoka.

Mix Creole, francuskog kolonijalnog, afričkog, engleskog kolonijalnog, latino i Južne Amerike, modernog i tradicionalnog…

Ovaj otok proizvodi najviše začina na svijetu i kažu da je u podne more najljepše plave boje tvz. ‘Caribbean blue’. Boje na slikama toliko dobro ispadaju kao da su retuširane. To je Grenada.