Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Kriza je, po svemu sudeći, poljuljala i bračne odluke. Imamo 36 posto manje brakova nego lani u ovo doba. Zbunila je ta brojka čak i znanstvenike – Svadbena zvona ni u ratu nisu tako malo zvonila.


Kleknuti i izgovoriti: 'Ljubavi moja, udaj se za mene' ili možda obrnuto: 'Dragi, oženi me', postalo je izgleda i pitanje hrabrosti. Jer... 'kleknuli' su mnogi na poslu, na plaći, na kreditu... Ne vlada već neko vrijeme nepodnošljiva lakoća kupovanja, prije 'peglanja' kartice razmišlja se dvaput, manje se telefonira, kulturno i društveno uzdiže, sve više se štedi i na hrani. Štednja, čini se, umjesto najboljih prijatelja kumuje vjenčanjima.

Vezani članci Slika nije dostupna Kolumna Marije Miholjek: Nije nam do šale Slika nije dostupna Cyberbulling metastazira; nazire li itko pravu terapiju?

Istina, oženiti se, onako... sa svim i svima, prilično je skup sport. Može li se sve obaviti i s 10 ljudi? Vjenčanje, večera, kući malo iza ponoći i to je to. Definitivno može. Ali isto tako, jasno je da neki ne žele da im recesija bude glavni organizator jednog od najvažnijih dana u životu i odgađaju ga do nekog boljeg trenutka.

Žele da rodbina i prijatelji budu uz njih taj dan i nikako drugačije. Još bi se mnogi parovi nekako i organizirali, okupili najvažnije drage ljude i imali predobar tulum, ali problem nastaje kad roditelji uzmu stvar u svoje ruke i postave se kao glavni organizatori.

I onda krene. Hvataju se za glavu i ne žele ni čuti ideje o 'samo' 50 osoba među kojima, eto, ne bi bilo mjesta za tatinu strinu Maru, maminu šeficu s posla (zamislite te neugodnosti), susjedu Gretu i njezinog muža Marka, a da ne govorimo o njihovom sinu Robertu koji je tako fin dečko i sjajan student 4. godine, a tek stariji Mario... Joooj, pa on nas je osobno pozvao na svoje vjenčanje i sve susjede iz ulaza u zgradi. Pa kako ćemo, pobogu, mi sad drugačije. Kol'ko košta da košta! I tako to često krene. Rezervira se dvorana, pa krene raspitivanje oko benda – kakav je koji i po kojoj cijeni sviraju, onda kombinacije s jelovnikom i cijenom po osobi.

Valja se i odjenuti – što mladenci, što roditelji, braća, sestre... cvijeće, pozivnice, zahvalnice... itd., itd.... Vjenčani proračun sve je deblji, a živci sve tanji i tanji. Kad se sudare dvije koncepcije vjenčanja – mladenaca i roditelja – onda odgađanje zna i potrajati. Doda li se svemu rasprava o dvije koncepcije života, eto veselja i prije PROGLAŠAVAM VAS MUŽEM I ŽENOM.

Štednja, čini se, umjesto najboljih prijatelja kumuje vjenčanjima

Iz usta starijih, naime, počesto se zna čuti – naravno da čekaju sa ženidbom kad danas svi hoće odmah svoj stan i to namješten do kraja po posljednjoj modi. Ne bi se malo stisnuli i godinu, dvije... pet bili s nama. Pa kako smo mi?! I tako se to gomila i gomila pa i ne čudi onda da se veliko DA ostavlja za neka bolja vremena.

Ipak, koliko god zna izbaciti iz takta, nametanje roditeljskih i ostalih iskustava i mišljenja nije, naravno, ključni krivac za manji broj vjenčanja, niti sigurno manji broj sklopljenih brakova znači da se ljudi manje vole.

Mnogi mladi ljudi se jednostavno boje, ne odgovornosti koju bi brak trebao podrazumijevati, već se boje za radno mjesto, boje se kredita, strahuju u svemu tomu i od roditeljstva, točnije bi li mogli uzdržavati dijete i sebe...

Ima, dakle, i onih koji sa strahovima ili bez njih jednostavno hoće svoj dan iz snova i čekat će ga dok im se financijske zvijezde ne poslože pa koliko god trajalo. Ili... Dva svjedoka, mladenci, matičar, kao recimo upravo danas u podne u jednom istarskom gradu. Kolegica s posla izabrala je, nema sumnje, najmanje stresan scenarij svoga velikoga dana. Njoj je i najbolji i najdraži, baš kao što je to nekom jednostavni tulum, a nekom raskošna bajka s 300 uzvanika.

U svakom slučaju, što god odabrali, SRETNO svima koji taj dan planiraju!!! A bračna statistika? Bit će zanimljivo vidjeti kakva će nam biti iduće godine u ovo vrijeme. No, kakva god bila, nek' je ljubavi, a i kriza će valjda jednom proći.
 

>> Na popravnom iz krizme
>> Treba nam više osmijeha
>> Zagrepčanin u kojem kuca splitsko srce
>> 15 godina poslije: Od Londona do Iloka
>> Kome smeta dojenje na javnom mjestu
>> Svi mi imamo svoju priču, strahove, odluke i prognoze
>> Cyberbulling metastazira; nazire li itko pravu terapiju?
>> U nemilosrdnoj 2010. ipak ima stvari kojima se možemo veseliti</b>
>> Pariz Istoka – mjesto za rušenje predrasuda