Kolinda Grabar-Kitarović, koja je „izvela Hrvatsku iz regiona i dovela je u Srednju Europu i Mediteran“, da je retorički malo vještija, istu je stvar mogla ponoviti koristeći pritom barem drugačije jezične formulacije. Zoran Milanović želi „znatiželjnu“ Hrvatsku. Dakle, kao da čitaju svoje predizborne letke. Bez imalo originalnosti i noviteta, čak i u tom površnom, jezičnom izražavanju. Izvedbeno također nije bilo previše iznenađenja na sučeljavanju uoči predsjedničkih izbora. Kolinda Grabar-Kitarović bila je, sad već očekivano loše govorničke izvedbe, djelujući kao školarka koja ima tremu na prvom javnom nastupu pa grčevito na kraju drži knjižicu svog programa i poziva ljude da joj daju svoj glas.
Škoro nezainteresiran, bez strasti
No tko je ipak iznenadio? Miroslav Škoro bio je neočekivano flah, nije kod njega bilo ni energije ni života. Potpuno nezainteresiran, bez strasti i volje djelovao je kao da je tamo pod prisilom, što je i nekoliko puta ponovio. Međutim, iznenadio je svojom „neprimjetnošću“, „povučenošću“, djelovao je kao da ima kočnicu koju se boji otpustiti, a sve da bi stvorio sliku sebe kao ozbiljnog, smirenog i staloženog političara. Pa gdje je onaj Miroslav Škoro koji će se našaliti i britkim, brzim, domišljatim replikama odgovoriti na prozivke Katarine Peović? Čini se kao da je izabrao graditi odstupnicu u slučaju da ne uđe u drugi krug, implicirajući na kraju mogućnost „krađe glasova“ i namještanja izbora. Bez ikakvog argumenta i potkrjepe.
Lakoća komunikacije Zorana Milanovića
Jedini za kojeg se činilo da je siguran u drugi krug bio je Zoran Milanović, kojeg karakterizira ta lakoća komunikacije. Nije on posebno briljirao niti je unio neke jezične, stilske, retoričke novitete u svoj izričaj, ali je s lakoćom odgovarao na pitanja i prozivke zauzimajući gard čovjeka koji na sve, o svemu u svakoj situaciji može bez problema govoriti. I kao da sve to radi s minimalno pripreme, bez štreberskog, grčevitog držanja zacrtanih ideja koje mora iskomunicirati.
Tu je i Dalija Orešković, koja se teško može odmaknuti od kontinuiranog fiksiranja na Kolindu Grabar-Kitarović. Ali kad smo kod njih dvije, zanimljivo je spomenuti tu retoričku različitost. Dok još uvijek aktualna predsjednica propušta priliku naglasiti svoje kompetencije u različitim sferama političkog djelovanja (od vanjske politike, diplomacije i političkog iskustva aktualnog obnašanja dužnosti), Dalija Orešković od jedne jedine funkcije na kojoj je bila gradi kredibilitet kroz cijelo sučeljavanje i koristi to kao osnovnu kvalitetu za predsjedničku funkciju. Savršen pokazatelj kako se s malo sastojaka može napraviti dobar proizvod ako ga se retorički dobro iskoristi.
Kolakušićeve geste autoritarnog vođe
Mislav Kolakušić ponovno je sa svojim gestama autoritarnog vođe, sa svojim tonom i intenzitetom (govori glasnije nego što je to potrebno), sa svojim naredbodavnim ritmom, ponavljao iste parole o izborima kao „testu inteligencije“ naroda. Pretenciozan, autokratski komunikacijski stil postao njegov zaštitni znak.
Takav način komunikacije slijedi i Katarina Peović, militantna i agresivna, što se vidi već u položaju tijela koji je zauzela. Konfliktna i kad za to nema potrebe, željela se pokazati kao drugačija, čvršća i odlučnija od svih ostalih kandidata.
Još jedno, malo iznenađenje ovog sučeljavanja je Ivan Pernar, jer prvi put se našao u skupini ljudi koji su, komunikacijski gledano, nesuvisliji od njega. Prvi put se njega može promatrati i analizirati u okviru političke retorike, a ne igrokaza i performansa političkog klauna.
Kovač najmanje pristojan komunikator
Dejan Kovač, koji je toliko puta spominjao svoje obrazovanje i doktorat, pokazao se kao najmanje pristojan komunikator. Njegov prilično agresivan napad na Kolindu Grabar-Kitarović koja radi bilješke problematičan je na više razina. Prvo, na razini opće pristojnosti i govornog bontona u javnom diskursu te kulturnog ophođenja u komunikaciji sa ženom (i još uvijek predsjednicom Republike). Drugo, napadati je zato što radi bilješke dok istovremeno to rade gotovo svi potpuno je nepotrebno. A treće, napad je neutemeljen jer raditi bilješke kako bi se u replikama moglo točno referirati na nečije riječi ne samo da nije zabranjeno nego je i poželjno (kako bi se izbjeglo krivo citiranje). Dakle, Dejan Kovač je na svom doktoratu i školovanju u Americi mogao naučiti nešto o kulturi komunikacije.
Kod Đapića jedino upečatljiva kravata
Ovi predsjednički izbori pomalo nas sve vraćaju u prošlost pa su nam donijele i jedan retro moment s Antom Đapićem. Kao da smo sjeli u vremeplov i vratili se u neko doba kada je on bio relevantna politička osoba. No ta vremena su prošla, njegove ideje ostale su iste, njegov program ne nudi ništa novo u odnosu na njegov politički habitus. Čak mu je i vizualni identitet pomalo retro. Jedino što je bilo upečatljivo kod Ante Đapića bila je njegova kravata.
Nedjeljko Babić kandidat je koji je imao priliku impresionirati. Većina građana s njim se susrela prvi put i mogao je na pitanje „Tko je ovo?“ ponuditi bolji odgovor no što jest. Program za majke koje će dobivati po 400 kuna? On koji se vozi u Vlaku mira? Ništa kod njega nije impresioniralo. I odgovor na pitanje „tko je on?“ ostaje bez odgovora, jer ako je suditi po retorici koju je pokazao, nakon ovih izbora bit će zaboravljen.
Dario Juričan - šećer na kraju
I za kraj, šećer. Osvježenje ovih izbora je Dario Juričan. Za razliku od Nedjeljka Babića, on sigurno neće biti zaboravljen nakon izbora. Njegova je satira toliko vješta i učinkovita da će ostaviti traga. Na kraju krajeva, to i jest cilj satire: kritizirati društvo, vrijednosti društva, natjerati ljude da propituju, preispituju i razmišljaju o onome što govori. Ironiziranje, izrugivanje svakog pitanja, pokazuje promašenost samih pitanja, ljudi koji na ta pitanja „ozbiljno“ odgovaraju i svih onih koji te odgovore smatraju relevantnima za odluku o predsjedničkim kandidatima. Satira je oduvijek imala i korektivnu ulogu u društvu. Možda će i ovaj Juričanov angažman pridonijeti tome da se nešto u našem društvu promijeni.