Postoje dvije teorije o 'živim mrtvacima' koje se vežu uz Toraju. Prema prvoj teoriji, preminule stanovnike trebalo je sahraniti u selu u kojem je rođen, a ne u selu u kojem je preminuo. Budući da su tada sela bila poprilično udaljena jedna od drugih, rodbini je bilo teško prenositi ih iz jednog sela u drugo. zato su potražili pomoć ljudi koji su 'oživljavali mrtvace' kako bi oni sami 'odšetali' u svoje rodno selo. No, mrtvacu se nitko nije smio obratiti jer bi se on tada srušio i ne bi mogao nastaviti put prema rodnom selu. Nezamislivo, zar ne?
Druga se teorija temelji na vjerovanju stanovnika Toraje da je smrt dugotrajan proces, te da su preminuloj osobi potrebne godine da kroz taj proces prođe i dođe u zagrobni život. Obitelji pokojnika najčešće nisu imali dovoljno novca za pristojan pokop, pa su 'za prvu ruku' nabavili jeftiniji lijes, a kasnije, kada bi sakupili novac, kupili bi kvalitetniji lijes, te je bilo potrebno dignuti mrtvaca na noge kako bi sam prešao iz jednog lijesa u drugi.
Na Internetu postoji nekoliko fotografija koje prikazuju 'žive mrtvace'. Neki ljudi doista vjeruju u neku od ranije spomenutih priča, ali neki misle da je to sve namještaljka. Većina kritičari smatra da se radi o photoshopu, dok drugi kažu kako žena na slici nije mrtva nego boluje od neke bolesti kao što je guba, što je u Indoneziji još uvijek uobičajena pojava. Ipak, moramo priznati da bez konkretnog dokaza i mi sumnjamo i priču o živim mrtvacima, a vi slobodno prosudite sami.
