Znanstvenici tvrde kako je pravi datum rođenja Isusa Krista zapravo negdje u ljetnim mjesecima, ali se niti oni ne mogu dogovoriti oko točne godine rođenja te ona varira od 6. do 2. godine prije nove ere. No, nas trenutno ne zanima samo Kristovo rođenje, već svojevrsno pokrštavanje poganskih običaja vezanih za period oko Božićnih blagdana, kakve moderan svijet poznaje i dan danas.
Pročitajte i ovo
Naime, u 4. stoljeću Crkva je odredila datum proslave Božića, pokušavajući pokrstiti poganske zimske običaje, poput solsticija i saturnalije pa su tako običaji poput stavljanja zimzelenih grančica i bora u kuće, masna jela i vješanje svjetala po kući postali običaji, koje mi i danas poznajemo kao 'izvorno' božićne. Ti su običaji, zapravo bili univerzalna reakcija, odgovor na teške hladnoće i mračno zimsko razdoblje, kod poganih naroda. Neki od tih poganih običaja, koji se danas smatraju bizarnim božićnim običajima, toliko su se tijekom stoljeća izmijenili, da je njihove korijene danas teško i pronaći, dok su drugi običaji jednostavno izmišljeni i to uglavnom u marketinške svrhe. Donosimo vam osam najbizarnijih predbožićnih i božićnih blagdanskih običaja iz svih dijelova svijeta, od kojih ste za neke možda čuli, dok bi vas drugi mogli i iznenaditi.
Krampusi, punjene cjepanice i figurice koje obavljaju nuždu
Prvi od bizarnih običaja vezan je za Dan Svetog Nikole, odnosno lik Krampusa. To je ujedno i najpoznatiji bizarni predbožićni običaj, a toliko je poznat i rasprostranjen, da mu je korijene uistinu teško pronaći. Čudan je to običaj, u kojem, kao poticaj na dobro ponašanje djece, ljudi odjeveni u životinjske kože s rogatim demonskim glavama, 'lutaju' po ulicama i hvataju zločestu djecu kako bi ih išibali. Tko je zapravo Krampus, možda je najlakše opisati izgledom kojim se tijekom blagdana promovira njegov lik, demonskom verzijom Djeda Božičnjaka.
Drugi bizaran božićni običaj dolazi iz Katalonije u Španjolskoj i tamo se naziva Caga Tió. Zapravo se radi o izdubljenoj drvenoj cjepanici, s dvije umjetne noge i naslikanim licem, koju se od 8. prosinca 'hrani' slatkišima i hranom, sve do Badnjaka, kad ju se stavlja u vatru i udara štapom, dok ona ne počne ispuštati van 'probavljenu' hranu, kojom je hranjena više od dva tjedna. Posljednju stvar koju se stavlja u cjepanicu jest slana haringa, svežanj češnjaka ili glavica luka. Da stvar bude još bizarnija, postoji i pjesma koju Katalonci pjevaju dok mlate cjepanicu, kako bi je 'potaknuli' da izbaci što više stvari iz sebe. Uistinu bizarno.
Treći bizarni običaj ponovno dolazi iz Katalonije i zove se Caganer i predstavlja božićnu figuricu, koja se postavlja kao dio seta figurica u sceni Isusovog rođenja pod božićnim drvcem. Postavljanje još jedne figurice, istina, ne predstavlja samo po sebi ništa posebno, priznajemo, no kad u priču dodate kako ta figurica predstavlja osobu koja vrši veliku nuždu baš u trenutku Kristovog rođenja, onda stvar postaje bizarna. S razlogom, figurica se postavlja podalje od Marije, Josipa i kolijevke s novorođenim Isusom, no izvor ovog običaja, jedan je od onih, koje je opet gotovo nemoguće otkriti. Ono što je poznato jest da se te figurice koriste već najmanje par stotina godina te da se običaj javlja u Andori, dijelovima Španjolske, Italiji i Portugalu. Jedna zanimljivost za kraj, jest ta da se Caganera danas može kupiti i u obliku modernih celebrityja.
Japancima Amerikanci prodali Kentucky Fried Chicken pod tradicionalno božićno jelo
Iz Njemačke nam dolazi četvrti bizaran božićni običaj, odnosno božićni krastravac. Prema predaji, njemačke obitelji prilikom kićenja bora, kao posljednji ornament stavljaju božićni krastavac, koji je obično napravljen od puhanog stakla i koji se u obitelji prenosi generacijama. Poanta je u tome da je zelene boje i da ga se dobro sakrije vješanjem na bor, a dijete koje ga prvo pronađe na božićno jutro, dobiva poseban dar i sreća će ga pratiti kroz iduću godinu. No postoji i problem s ovim bizarnim običajem, a taj je kako većina Nijemaca danas tvrdi da nije upoznata s tim običajem, no stakleni ornamenti u obliku voća i povrća uistinu su se u prošlosti izrađivali u Njemačkoj, a u SAD-u su postali popularni nakon 1880. godine, kad ih je masovno počeo uvoziti F.W. Woolworth.
Selimo u Japan kako bi opisali peti po redu bizaran božićni običaj, no ovaj nije dio mita, legende ili poganskog običaja iz starih dana. Taj je 'običaj' izmislio prehrambeni lanac Kentucky Fried Chicken. U Japanu, Božić posebno naglašava romantiku i ljubav i za Japance je to dan koji se provodi s djevojkom ili suprugom. Ono za što je spomenuta franšiza zaslužna u Japanu, jest postavljanje tradicije, kako je njihova piletina zapravo tradicionalna božićna hrana i jedina prava za upriličenje božićne gozbe, znači, radi se o čistom marketinškom triku, koji je kod Japanaca očito naišao na plodno tlo.
24 sata 'buljenja' u tv ekran i vatru u kaminu
U Nizozemskoj, Crni Petar je običaj koji se slavi u večeri na Dan Svetog Nikole, kada Djed Božićnjak dolazi na parnom brodu, u pratnji roba, Crnog Petra, a svečanost se održava u nekoliko tamošnjih gradova. Još od 1850. godine, djeci se govori ukoliko su bila zločesta tijekom godine, da će ih Crni Petar odvesti u Španjolsku. Kako je Crni Petar i crn u licu, pojavila su se i rasna pitanja, u novijem periodu, no tradicionalisti su brzo doskočili i tom problemu, objašnjavajući, kako je Crni Petar crn zbog provlačenja kroz dimnjak, a ne zbog boje kože.
I 'kutija' zvana televizija, barem u SAD-u, dala je svoj doprinos božićnim bizarnim običajima, prikazujući 24 sata scenu kamina u kojem gori vatra. Zašto? Zbog onih Amerikanaca koji kamin u svojim domovima nemaju. Paljenje božićne klade u kaminu tradicija je koja je stara nekoliko stotina godina, a 1966. godine televizijska kuća WPIX iz New Yorka, odlučila je tu tradiciju donijeti u dom svojih gledatelja - putem malih ekrana. Originalno, scena je prvotno snimana na imanju Gracie, no nakon incidenta sa zapaljenim tepihom, snimanje scene preseljeno je u Kaliforniju.
Velšani veselo na 'Sivoj kobili'
Za posljednji bizarni običaj u vrijeme Božića i Nove godine, pobrinuli su se Velšani, koji svakog prvog siječnja slave običaj nazvan Siva kobila (Mari Lwyd) i koji se na tom području slavi i prije Božića kakvog poznajemo danas. U svojem izvornom obliku, ovaj običaj uključuje dolazak Sive kobile pred kuću ili lokalni pub, koju predstavlja muškarac s konjskom lubanjom na štapu prekriven plahtom. Nakon toga, skupina koja je pristigla s kobilom, otpjeva nekoliko uvodnih stihova, nakon čega slijedi izmjena šaljivih uvreda u rimama s ljudima iz kuće ili puba te ulazak gdje se veselje nastavlja.
Pobrojeni običaji zasigurno nisu svi koji se prakticiraju u svijetu, no svakako spadaju među bizarnije.
